Zagrebački obred je oblik obreda katoličke svete mise. Razlikovao se je od propisanog obreda rimokatoličke crkve.[1]
Prema predaji, osnovao ga je prvi zagrebački biskup Duh[2] Kod određenih se analitičara drži da je Duh sa sobom je donio crkvene knjige koje su danas najstarije u Hrvatskoj[1] i da su one osnovom liturgiji Zagrebačke Crkve. Marginalije tih knjiga svjedoče o početcima ove posebne liturgije. Vrlo su bliske onda dominanstnom ostrogonskom obredu. Te knjige su ovi latinski rukopisi, koje se danas čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu:[3]
- Sacramentarium sanctae Margaretae MR 126 (ili Sakramentar iz Zagreba, Sakramentar sv. Margarete), nastao u drugoj polovici 11. st., pisan karolinskim pismom, a moguće namijenjen benediktinskoj opatiji sv. Margarete de Hahòt kod Samogyvara[3]
- Evangeliarium MR 153 (Evanđelistar MR 153) iz 11. st., pisan karolinskim pismom[3]
- Agenda pontificalis MR 165 (“Missale antiquissimum”) s kraja 11. st., pontifikalni obrednik za mise preko cijele liturgijske godine, pisan za đurskog biskupa Hartviga-Harduina[3]
No prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama, nigdje i nikada niti jedan pojedinac nije bio osnivač ili začetnik obreda.[4] Reformator Katoličke Crkve u Zagrebačkoj biskupiji Augustin Kažotić osmislio je zagrebački obred, u kojem je misni obrazac preuzeo iz dominikanske liturgije. U zagrebačkim liturgijskim knjigama sproveo je svojevrsnu redakciju, koju valja promatrati u surječju liturgijskih utjecaja različitih prosjačkih redova. Pretpostavlja se da je Kažotić to donio iz Francuske, sudeći, uz ostalo, po rečenici koju svećenik izgovara za vrijeme pretvorbe, koja se prvi put pojavila u Francuskoj. Bilo je to na sjeveroistoku Francuske u doba dok joj nisu postojali dominikanci, a njihova je teološka struja preuzela te utjecaje.[4] Glede Kažotićevih eventualnih inovacija repertoara inoviranog obreda, odnose se na otklone od ustaljenog i kodificiranog gregorijanskog repertoara. Otkloni vode u dva pravca: prvi je uvođenje ili veća afirmacija polifonije, a drugi uvođenje napjeva kojim puk pod pjevanom misom pjeva na svojem vernakularnom jeziku (ondašnje mjesno hrvatsko-kajkavsko narječje). Kažotić je, što se tiče crkvene glazbe, drugačije rasporedio pjevače i u pogledu prostora i u pogledu odnosa zvukovnog obujma, jer je mario za kakvoću izvedbe (zbog situacija izvođenja težih gregorijanskih napjeva kad cijeli kler zajednički nije radi težine ili duljine napjeva mogao pjevati) i monumentalnost zvuka.[5]
Zagrebački se je obred postupno razvijao do 1511. kada je definitivo kodiciran u misalu[6] Zagrebačke biskupije, koji je te godine po narudžbi biskupa Luke Baratina. Misal je znan i pod imenom Muerov misal, a vrlo je povijesno važan jer je prvi tiskani misal Zagrebačke biskupije te prvi i jedini tiskani misal s bogoslužjem po obredu zagrebačke stolne crkve. Uz to je izniman spomenik grafičke umjetnosti.[7]
Kao odgovor na odluke Tridentskog sabora 1563.[8] papa Pio V. promulgirao je 14. srpnja 1570. bulom Quo primum tempore[9] novo izdanje Rimskog misala, čineći ga time obveznim za cjelokupnu Zapadnu Crkvu, s izuzetkom onih crkava ili redova, koje su se 1570. preko 200 godina zakonito služile drugim misalom (a ne rimskim). Oni su mogli zadržati svoj stari misal, a mogli su ga i zamijeniti novom redakcijom Rimskog misala, koju je proveo Pio V. Među njima je bio i npr. zagrebački obred[10], ali i mnogo stariji dominikanski obred, po kome je i sam Pio V., kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise. Zanimljivo je napomenuti kako Pavao VI. nije dopustio takvu raznolikost, te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i drevni ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.[11]
Biskup Bosanske biskupije (sjedište Đakovo), Pečuške i Vesprimske biskupije Franjo Ergelski postavljen je za zagrebačkog biskupa 1628. poslije smrti biskupa Petra Domitrovića. 1630. je sazvao prvu dijecezansku sinodu. 1633. godine održala se je trnavska sinoda po čijem se je zaključku morao ukinuti zagrebački obred. 1634. godine Franjo je sazvao svoju drugu dijecezansku sinodu, a na njoj su glavne teme rasprava bile opskrbe sjemeništa i zagrebački obred. Zagrebačka sinoda nije prihvatila ukidanje zagrebačkog odreda. Stoga je papa Urban VIII. poništio njezinu odluku. Biskup Franjo bezuspješno je molio papu promijeniti odluku.[12]
Biskup Benedikt Vinković je 1638. na crkvenoj sinodi u Trnavi obranio zagrebački obred i povijesna prava Zagrebačke biskupije. [13]
Kanonici su žilavo branili zagrebački obred. Ukinuo ga je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, u vrijeme jozefinizma, po odredbi cara i kralja Josipa II (178. – 1790.). Ovaj oblik bogoslužja u zagrebačkoj katedrali nije izvorno nosio ovo ime, nego mu je nadjenuto poslije.[14] Naziv zagrebački obred nije sasvim adekvatan.[3] Podatci o godini kad je ukinut i zamijenjen rimskim variraju: 1788.[2], 1790.[14], 1794.[15],
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Marsela Alić: Češki Zagreb — stube biskupa Duha. Povijest.hr. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
- ↑ 2,0 2,1 Duh. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 29.5.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/duh-biskup>.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Snježana Majdandžić-Gladić: Nekadašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema. Vjera i djela. 18. kolovoza 2013. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
- ↑ 4,0 4,1 Ivan Mrnarević: Velikaš i skolastik – uz 700. obljetnicu smrti Augustina Kažotića . Povcast. 2. kolovoza 2023. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
- ↑ Stanislav Tuksar: Augustin Kažotić, biskup zagrebački, sakralna glazba i liturgijsko pjevanje. Arti Musices 50/1-2str. 15.-16.
- ↑ [1], Zbornik radova XI. međunarodnog znanstvenog simpozija Pasionske baštine "Muka kao nepresušno nadahnuće kulture”. Pasionska baština kajkavskih krajeva. Udruga Pasionska baština/Općina Marija Bistrica/Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Marija Bistrica, 2016., str. 20. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
- ↑ Mirela Slukan-Altić: Prvi tiskani misal Zagrebačke biskupije (1511.) s najstarijim prikazom grada Zagreba. (CROSBI ID 112172). Tkalčić, 8 (2004), Sažetak. ISSN 1331-3517. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
- ↑ Tridentski sabor, zasjedanje 4. prosinca 1563.
- ↑ Hrvatski prijevod bule.
- ↑ Dr. Dragutin Kniewald u svojoj knjižici "Obred i obredne knjige zagrbačke stolne crkve 1094-1788." kaže: "Budući da je zagrebačka biskupija imala svoje rukopisne misale barem od prve polovice XIV. st., i budući da zagrebački štampani misal nije drugo no nova redakcija ovih rukopisnih misala, nije zagrebačka biskupija bila obvezana da poprimi rimski misal, nego je mogla ostati pri svomu."
- ↑ Među ove crkve (regije) su spadale i one u kojima je postojala varijanta rimskog obreda pod nazivom sarumski obred, koji je bio u uporabi daleko više od propisanog minimuma. U nekim prigodama rimokatolički prelati su rabili ovaj obred kao "izvanredni oblik" prilikom slavljenja mise. No, kao i u većini drugih regija i crkvenih redova, područja sarumskog obreda postupno su usvojila standardni Rimski misal. Najvažnije ne-rimske liturgije koje se i dalje koriste su: ambrozijanski obred, mozarapski obred i kartuzijski obred.
- ↑ Pejo Ćošković: ERGELSKI, Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 29.5.2025. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/ergelski-franjo>.
- ↑ Vinković, Benedikt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 29.5.2025. <https://enciklopedija.hr/clanak/vinkovic-benedikt>.
- ↑ 14,0 14,1 Vlado Mikšić: "Zaboravljeni" zagrebački biskup - bl. Augustin Kažotić. Zagrebačka nadbiskupija. 3. kolovoza 2023. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
- ↑ 1792.-1794.. Zagrebačka katedrala. Pristupljeno 29. svibnja 2025.
Vanjske poveznice
- Zagrebački obred ženidbe nekada i sada (1. dio), Tradicionalnamisa.com
- Zagrebački obred ženidbe nekada i sada (2. dio), Tradicionalnamisa.com