Kraljevina Hrvatska (također i Banska Hrvatska) došla je pod habsburšku vlast nakon rasula hrvatsko-ugarskog kraljevstva kad je 1. siječnja 1527. hrvatski sabor u Cetinu samostalno izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Već svedena na "ostatke ostataka", Kraljevina Hrvatska je mukotrpnim borbama s Osmanlijama vraćala svoj teritorij, da bi mirovnim sporazumima 1699. i 1718. izbila na današnje granice. Međutim, protivno starim obećanjima, bečki je dvor oslobođene krajeve Kraljevine Hrvatske uključivao u vojne krajine, a ne pod vlast hrvatskoga bana i sabora. Vlast Marije Terezije donosi određena poboljšanja hrvatskog položaja, ali i nove ratove. Već od kraja 18. stoljeća Hrvatska je prisiljena boriti se za svoju samobitnost prema Ugarskoj. Hrvatski narodni preporod i proces stvaranja moderne nacije kulminirali su hrvatsko-mađarskim ratom pod Jelačićevim vodstvom 1848./9., nakon kojeg su uslijedile teške godine Bachova apsolutizma. Obnovom parlamentarizma Kraljevina Hrvatska je polako gradila moderni politički život te je sklapanjem Nagodbe s Ugarskom 1868. ušla u novu državno-pravnu eru.