Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije – ili kraće i popularnije partizani – naziv je za oružane snage koje su vodile narodnooslobodilački rat na podučju Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskoga rata pod vodstvom tadašnje Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Smatraju se najuspješnijim europskim pokretom otpora. Pokret je bio vojno krilo Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) – koalicije predvođene Komunističkom partijom Jugoslavije i predstavljene AVNOJ-em, ratnom skupštinom Jugoslavije. Njegov je primarni cilj bio borba protiv okupatora, a jedini izvor materijala ratni plijen jer je tek 1944. počela pristizati britanska pomoć. Drugi je cilj bio stvoriti saveznu multietničku komunističku državu na području Jugoslavije. U tom smislu, KPJ je pokušavala privući različite etničke skupine i manjine deklariranom politikom ravnopravnosti.
Ciljevi drugoga gerilskog pokreta na području Jugoslavije, četnika, bili su održavanje Dinastije Karađorđević, čime bi se osigurala prevlast srpske populacije i stvaranje Velike Srbije etničkim čišćenjem i mnogim zločinima nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima u područjima koje su smatrali povijesno ili pravno srpskima. Odnosi između pokreta bili su od početka izrazito napeti, a od listopada 1941. razvili su se u otvoreni sukob. Titova jugoslavenska politika bila je suprotna četničkim planovima o Velikoj Srbiji, dok je četnički monarhizam bio neprihvatljiv komunistima. Do kraja 1944. partizanske su snage brojale 650 000 partizana i partizanki organiziranih u 4 armije i 52 divizije koje su pribjegavale konvencionalnom ratovanju (za razliku od prijašnje sklonosti gerilskom ratovanju): do travnja 1945. bilo ih je i više od 800 000.