Toggle menu
310,1 tis.
36
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Wikipedija:Izabrani članci/15, 2014.

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran.
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran.

Kronologija dolaska Hrvata, ili bar jedne skupine koja se zvala Hrvati, do sada nije uspješno riješena. Ne zna se sigurno odakle su došli i kada su došli. Tako se drži da se jedno stočarsko (skitsko-sarmatsko) pleme (Hrvati) s područja između Kaspijskog i Azovskog mora, pri njegovu kretanju na zapad do Karpata, postupno pretopilo u slavenskom okruženju, dajući svoj naziv određenoj plemenskoj skupini, koja se zatim pod tim imenom, već slavenizirana, javlja u Ukrajini (spomen u Nestorovoj kronici) i južnoj Poljskoj (Bijeli Hrvati), a poslije na širem području s toponimima od Karpata do Koruške i Štajerske, uz Labu i Muru. Zaključuje se da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske u današnju domovinu, poslije avarskog razaranja Salone (614.-630.), a prije misije opata Martina, kojeg je papa Ivan IV. poslao po zarobljene kršćane i relikvije solinskih mučenika (631.-639.).

U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov De administrando imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga Carstva, to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.

Prema legendi, koju prenosi anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su se pod vodstvom petero braće i dvije sestre doselili na prostore današnje Hrvatske. Imena braće: Hrvat, Klukas, Lobelos, Kosences i Muhlo te sestara: Tuge i Buge, različitog su podrijetla. Neka su slavenska, a neka možda imaju avarske i bugarske korijene. To jasno pokazuje da formiranje ranoga identiteta ne mora nužno imati etnički predznak. U ranom srednjem vijeku, ljudi i plemena nisu se udruživali samo na osnovi zajedničkog podrijetla. Legendu o doseljenju ne treba shvaćati doslovno. Mnogi europski narodi imaju slične priče, kojima su srednjovjekovni kroničari pokušali objasniti nastanak nekoga naroda ili države.


(pročitajte cijeli članak) · (sudjelujte u izboru članaka)