| Vukašin Višnjevac | ||
|---|---|---|
| Država |  Bosna i Hercegovina
| |
| Osobni podatci | ||
| Rođenje | 15. lipnja 1939. | |
| Smrt | 26. rujna 2019. | |
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| Sarajevo Igman Konjic Sloga Doboj Istra 1961 Rovinj |
||
| Reprezentativna karijera | ||
.svg){kind=small}
|
||
| Trenerska karijera | ||
| - - 1975.–1977. 1977.–1980. 1980.–1981. 1983.–1984. 1984. 1985. 1985. 2010. |
Rovinj Istra Sarajevo Velež Olimpija Vardar Priština Čelik Vojvodina Leotar | |
| Bilješke | ||
|
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima | ||
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Vukašin Višnjevac (srp. Вукашин Вишњевац, Gacko, 15. lipnja 1939. — 26. rujna 2019.), bio je bosanskohercegovački nogometaš i trener.[1]
Igračka karijera
Rođen je u Gacku. U Sarajevu je proveo djetinjstvo. Igrao za Igman, Slogu iz Doboja i Sarajevo. Otamo je prešao u Istru te potom Rovinju. U Pulu je došao na odmor, a ostao je punih petnaest godina.[2]
Kao internacionalac igrao je u kuvajtskim i saudijskim klubovima.[2]
Trenerska karijera
Trenersku karijeru započeo je u istarskim klubovima. Trenersku karijeru započeo je kao 30-godišnjak u Rovinju. Rovinjane je 1970. uveo u ondašnju jaku Drugu nogometnu ligu Zapad. S Rovinjem je također osvojio naslov prvaka Hrvatske za klubove sa amaterskim statusom igrača. [2]
Trenerski staž nastavio je u Sarajevu,[3] mostarski Velež,[4] ljubljansku Olimpiju,[5] skopski Vardar, novosadsku Vojvodinu i trebinjski Leotar.[6] Vodio je i Partizan, Rijeku i zenički Čelik. U 1. saveznoj ligi kao trener je vodio klubove na 419 utakmica, po čemu je na trećem mjestu vječne ljestvice, iza Josipa Juvančića i Gojka Zeca.[2] Kao trener oživio je karijere gotovo otpisanih Faruka Hadžibegića i Safeta Sušića. Otkrio i lansirao mlade talente kao što su Pašić, Pančev, Najdovski, Katanec, Slišković, Tuce i desetci drugih.[2]
Bio je izbornik jordanske, libijske i egipatske reprezentacije. Deset je godina bio u stručnom stožeru jugoslavenske nogometne reprezentacije. Trenirao je mladu reprezentaciju Jugoslavije do 21 godine, s kojom je 1979. došao do završnice europskog prvenstva (Jugoslavija - DR Njemačka 4:3). S jugoslavenskom olimpijskom reprezentacijom osvojio je brončano odličje 1980. na Olimpijskim igrama u Moskvi. Zlato je osvojio s jugoslavenskom reprezentacijom na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu. U ulozi trenera reprezentacije bio je na svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj.[2]
Trenersku karijeru zaključio je kao instruktor Nogometnog saveza BiH, nakon čega se je posvetio pisanju stručnih knjiga i priručnika. Isticao je da je za razvoj mladog igrača najvažnije osjetiti instinkt. Pojedini treneri i igrači tvrdili su da je on, a ne Rinus Michels osmislio totalni nogomet. [2]
Izdanja
Godine 2011. objavio je športsko-životopisnu knjigu "Od talenta do asa - kako?". Višnjevčev je almanah ujedno vodič mladim trenerima. U knjizi je pružio i uvid funkcioniranja najpoznatijih nogometnih klubova bivše Jugoslavije.[7][8]
Izvori
- ↑ http://www.minimaxi-europa.com/index.php?option=com_content&view=article&id=337&Itemid=94
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Aldo Pokrajac: IN MEMORIAM Vukašin Višnjevac (1939. - 2019.). Glas Istre. 28. rujna 2019. Pristupljeno 9. rujna 2023.
- ↑ http://fksinfo.com/novosti/bordo-vremeplov-vii-1975---1980/1666
- ↑ http://www.dnevni-list.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=13218:deset-trenera-u-pet-godina&catid=8:sport&Itemid=9
- ↑ http://www.minimaxi-europa.com/index.php?option=com_content&view=article&id=339&Itemid=94
- ↑ http://www.rs-sport.org/index.php?s=novosti_citaj&vise=252
- ↑ (srp.) Вукашин Вишњевац, Минимакси Европа
- ↑ Večernje novosti Вишњевац написао југословенски алманах, 2012, Ј. Секулић