Vojko Andrijašević
| Vojko Andrijašević | ||
|---|---|---|
| Osobni podatci | ||
| Puno ime | Vojko Andrijašević | |
| Rođenje | 2. veljače 1922. | |
| Smrt | 27. veljače 1994. | |
| Položaj | Napadač | |
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| 1944. – 1952. | Hajduk | 45 (27) |
| Bilješke | ||
|
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima | ||
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Vojko Andrijašević (Split, 2. veljače 1922. − 27. veljače 1994.) je bio hrvatski nogometaš i nogometni djelatnik. Nogomet je, kao junior, počeo igrati u nižerazrednom splitskom klubu "Majstor s mora" (bivši "Vuk"), koji se 1940. spojio s RNK Split. Pristupio je partizanima 1942., još prije kapitulacije Italije, a postoji podatak da se početkom 1945., u činu potporučnika, nalazio na dužnosti tehničkog referenta Sekcije za vezu Štaba VIII. Udarnog Korpusa NOVJ.[1] Obnovljeni Hajduk vratio se u Split u jesen 1944. Kako je to bila operativna zona njegovog korpusa, svakako je po dužnosti s njim održavao vezu još i ranije, a kako se prije rata bavio nogometom, priključen je ekipi, te je nastupio već na čuvenoj utakmici 26. prosinca 1944. u Splitu (dok je i dalje obavljao dužnost u Štabu Korpusa) koju je Hajduk, kao vojna reprezentacija NOVJ, igrao protiv vojne reprezentacije Velike Britanije i dobio, golom Frane Matošića, rezultatom 1:0. Hajduk je nastupio u sastavu Miljenko Krstulović, Jozo Matošić, Ljubomir Kokeza, Miljenko Batinić, Ervin Katnić, Slavko Luštica, Ivo Alujević, Frane Matošić, Vojko Andrijašević, Žarko Rosić↑1 , Ivo Radovniković, a za britansku Armiju igrali su Platt (Arsenal), Pemberton (West Bromwich), Beatty (Preston), Davies (Everton), Pryde (Blackburn), Mosgrave (West Ham), Harris (Cardif City), Stuart (Manfield), Swanscoe (Manfield), Rudd (Manchester City),
Smalley (Blackpool). [2]
Nakon rata ostao je u Hajduku i aktivno igrao do 1952. godine (jesenja sezona prvenstva 1952./53.), postigavši 294 gola na 154 utakmice, po čemu je 17-ti na "vječnoj" listi strijelaca (u svim utakmicama, računajuci i prijateljske). S Hajdukom je osvojio dvije titule državnog prvaka (1950. i 1952.) Jugoslavije i dvije titule prvaka FD, odnosno NR Hrvatske (1945. i 1946..).
Po okončanju aktivne igračke karijere ostao je u klubu obavljajući razne dužnosti, uključujući i sportskog direktora i urednika Hajdukovog vjesnika (koji je tada nazvan samo "Hajduk"), klupskog glasila, a ranih 60-tih bio je smatran "sivom eminencijom" Hajduka. Tako je optužen i za navodni pokušaj potkupljivanja Dinamovog vratara Zlatka Škorića pred čuvenu utakmicu u Zagrebu, kada je Hajduku bila neophodna pobjeda za opstanak u ligi. Iako je Škorić navodno odbio pokušaj i prijavio ga svojoj upravi, Hajduk je golom Hlevnjaka pobijedio s 1:0, ali je ostao bez predsjednika Petra Rončevića i podpredsjednika Dušana Stipanovića Gusine, koji su pretrpjeli srčane udare. Rončević je prevezen u bolnicu i preživio, ali je Stipanović preminuo u svlačionici neposredno nakon utakmice.[3]
- Statistika u Hajduku [4]
| Natjecanje | Nastupi | Zgoditci |
|---|---|---|
| Prvenstvo | 45 | 27 |
| Kup | 2 | 0 |
| Superkup | 0 | 0 |
| Međunarodne | 0 | 0 |
| Splitski podsavez | 0 | 0 |
| Ukupno | 47 | 27
|
| Prijateljske | 247 | 127 |
| Sveukupno | 294 | 154 |
Napomene
- ↑1 Žarko Rosić, zrakoplovni časnik, prije rata prvotimac nogometnog kluba Split, za tu priliku doveden je iz Divulja, kamo se vratio u svoju jedinicu odmah po završetku utakmice.