- PREUSMJERI Predložak:Wikipoveznice
 |
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava) Članci na Hrvatskoj internetskoj enciklopediji (HIE) moraju biti pisani enciklopedijskim stilom. |
Vladimir Volfovič Žirinovski (ruski:Влади́мир Во́льфович Жирино́вский ) je ruski političar.
Rođen je 25. travnja 1946. godine, u četvrtak, u 23:00 h u glavnom gradu Kazahstana Alma-Ata, kao Vladimir Volfovič Eidelstein. Živio je u jednokatnici u Duganskoj ulici, u gradu koji se nekada zvao Vjerni i kojeg su osnovali ruski Kozaci 1854. godine. Iz tog razloga Žirinovski smatra kako ima pravo govoriti da se rodio u Rusiji među Rusima, iako je rođen u Kazahstanu. Bio je šesto, najmlađe, dijete od tri sestre i dva brata. Njegov otac Volf Andrejevič Žirinovski bio je pravni savjetnik. Radio je u upravi Turkmenijsko-sibirske željeznice, a umro je vrlo rano od posljedica prometne nesreće. Majka Aleksandra Pavlovna Žirinovska, rođena Makarova, ostala je bez sredstava za život. Od privatne imovine imali su samo kravu koju su morali prodati jer je nisu imali čime hraniti. Nakon očeve smrti Vladimirova majka morala se zaposliti u menzi. Tamo se hranila, a ostatke hrane donosila je djeci. Žirinovski tvrdi kako je to bila odvratna hrana koja je pokvarila njegovu probavu, te je zbog nje dobio gastritis, holecitis i još neke bolesti. Pored hrane Žirinovski je imao problema i s odjećom. Kako sam tvrdi nikada nije imao ništa novo, uvijek staro i iznošeno. Majka mu je uvijek na buvljacima kupovala odjeću, od onih koji su je prerasli ili od umrlih. U svakom slučaju njegova odjeća je uvijek bila stara, iznošena i tuđa. Ista stvar je bila i obućom, nikada nije imao tople cipele ili čizme, a zime su ponekad bile hladne do minus 20 stupnjeva.
U kući, prema vlastitim riječima, nije imao ni svoj kutić, čak ni krevet. Spavao je prvo na sanduku, a zatim na kauču na kojem su svi sjedili. Do 1941. godine nije bilo tako. Naime, navedeni stan je dobio prvi muž njegove majke - pukovnik Crvene armije. On, žena i petero djece imali su taj stan. Sedmero u trosobnom stanu. No kada je počeo rat počeli su useljavati više obitelji u jedan stan. Prvo su im uzeli jednu, a ubrzo i drugu sobu. Pred kraj rata Aleksandra Pavlovna je ostala u jednoj sobi. Prvi muž Aleksandre Pavlovne umro je 1944. godine od tuberkuloze. Godine 1945. ona se se udala za Volfa Andrejeviča Žirinovskog, a 1946. i njega je izgubila. Kako je njegova majka tada još bila mlada (38 godina) trebao joj je muškarac. Stoga je dovela 1950. u kuću 23-godišnjeg studenta. Za njega Žirinovski tvrdi kako je bio glup momak te da kada je njegova majka trebala birati između njih dvojice, uvijek je birala njega jer je bio njezin priležnik. Nikad nisu zakonski ovjerili svoj zajednički život. Vladimirov očuh živio je s njima 12 godina. U tih 12 godina obitelj Žirinovski doživjela je puno neugodnih trenutaka jer je očuh često dolazio pijan kući.
Nakon osnove škole Žirinovski je završio Srednju tehničku školu za zvanje autobravara druge kategorije. O tome, a i nešto više, kasnije će reći: Završio sam školu bez trojki, uglavnom s četvorkama, mada je bilo i nekoliko petica, a dobio sam i svjedodžbu kvalificiranog autobravara druge kategorije. Oprostio sam se s djevojkom, premda sam se već ohladio. Zvala se Svjeta. Oboje smo bili 18-godišnjaci. Mladi Žirinovski tada je bio prilično neodlučan u izboru škole u kojoj bi nastavio svoje obrazovanje: Moja prva želja je bila da postanem časnik. Moja dva brata bila su u Armiji pa je i to utjecalo na moj izbor. Zatim me zainteresiralo pravo i maštao sam da postanem istražni sudac. Treća moja želja bila je postati diplomat. Nisam postao časnik, jer su mi na vojnom odsjeku rekli da ne postoji takva vojna škola kakvu sam ja želio pohađati. Na kraju je diplomirao orijentalistiku (uža specijalnost turski jezik i civilizacija) te pravo na Moskovskom sveučilištu. Ali je uz to učio francuski i njemački te poboljšavao engleski. Nakon završenog fakulteta kupio si je automobil - Zaporošca. Došlo je i vrijeme za odsluženje vojnog roka. Vojne vlasti poslale su ga u Tbilisi (Gruzija), a Žirinovski je to prokomentirao: Morao sam i u vojsku. I to kamo! U Tbilisi. Opet tuđi grad, tuđa republika. No, nije mu išlo loše jer je dogurao do časnika političke uprave zakavkaske vojne oblasti. Nakon vojske zaposlio se u Odboru zaštite mira u međunarodnom odjelu. Radio je sa zapadnim izaslanstvima iz Francuske, Belgije, Švicarske, Italije i drugih zapadnih zemalja. Sudjelovao je i u organizaciji Kongresa mirovnjaka u Moskvi u studenome 1973. godine, kao i Svjetskog festivala mladeži i studenata iste godine u Berlinu.
Godine 1990. osnovao je Liberalno-demokratsku stranku Rusije (LDPR) čiji je i prvi predsjednik. Svjetskoj javnosti postao je poznat zahvaljujući predsjedničkim izborima u Rusiji 1991. godine kada je osvojio 7.000.000 glasova i dospio na treće mjesto po broju osvojenih glasova. Izgubvši utrku za predsjednika snage usmjerava na parlamentarne izborie 1993. godine kada ulazi u novi ruski parlament, a njegova stranka postaje druga po broju zastupnika. Iako bi se prema imenu stranke dalo naslutiti kako je možda riječ o demokratskoj stranci ustvari je to samo varka. Riječ je o tipičnoj postsocijalističkoj kvazinacionalističkoj stranci koja na naraslom nezadovoljstvu građana prošlim društvenim uređenjem i velikim razočaranjem u novonastalu situaciju u društvu pokušava pridobiti što više glasova i tako doći na vlast. To je vidljivo u ovom citatu iz knjige Vladimira Žirinovskog Posljednji skok na Jug: Maštam da ruski vojnik smoči svoje čizme u toploj vodi Indijskog oceana, te da zauvijek prijeđe na ljetnu odoru. Lagane cipele, lagane hlače, majica s kratkim rukavima s velikim vratnim izrezom i ljetna vojnička kapa. I mali suvremeni ruski automat, koji se proizvodi u Iževskoj tvornici. Ti automati su puno bolji od uzija, da bilo koja satnija ruske vojske može brzo uvesti red u bilo kojem dijelu zemlje. A najbolje bi bilo kada za tim ne bi bilo potrebe. Treba zauvijek smiriti tu regiju. Da na oblama Indijskog oceana i Sredozemlja budu samo odmarališta, logori za mladež, lječilišta, profilaktoriji. Ta ogromna prostranstva treba osvojiti da bi se ljudi imali gdje odmarati. Čitav Jug može postati jednom velikom zonom lječilišta, odmarališta za industrijski Sjever i ljude svih nacionalnosti. Svih. Jedinstveno gospodarstvo, jedinstveni zakonski i politički prostor omogućio bi povoljnije uvjete za razvoj svih vrsta obrta, za kulturu, obrazovanje, život, razvoj obiteljskih odnosa upravo na onoj razini kakvu svi žele. Na tome se neće zaustaviti jer ako treba biće mirotvorac, ako zatreba prijetit će nuklearnim napadima, biće antisemit ali i veliki prijatelj Židova, reći će da su muslimani niža rasa ali će za nekolicinu muslimana iz svoje stranke reći da su mu najbolji prijatelji, biće za veliku Hrvatsku, ali i za Srbiju do Rijeke, kako je izjavio na mitingu u Beogradu.
O svom djetinstvu, školvanju, razmišljanima i seksualnom životu progovorio je u već spomenutoj knjizi Posljednji skok na jug (Mladost, Zagreb 1994.) iznoseći na svjetlo dana neke prilično nesvakidašnje detalje. Neizravno je govorio o svojim kompleskima: Nisam postigao nekakve rezultate ni u sportu, mada sam se bavio sambom, biciklizmom, nogometom, mačevanjem, streljaštvom. Htio sam svirati glasovir, ali glasovira nije bilo u kući. Bio sam član puhačkog orkestra Doma pionira. Svirao sam potom i u gudačkom orkestru škole. Školskom gudačkom orkestru. Svirao sam stari narodni instrument - domru. Pokušavao sam naučiti svirati gitaru, čak sam kupio i knjigu, ali mi nije išlo. Uzgajao sam golubove, kuniće, kokoši. Imao sam čak i dvije koze. Sat-dva sam čak bio i pastir. To je bilo moje prvo zanimanje u životu. Nismo imali vikendicu ni rođake na selu, školske blagdane sam provodio skitajući se po susjedstvu. Jedna susjeda je imala kravu. Vidjela me kako besposličarim, pa me pozvala da joj čuvam kravu za pola litre mlijeka. Međutim majki je bilo neugodno da je njen sin pastir pa mi je zabranila da čuvam kravu. Rekao je i riječ-dvije o svojim dječačkim nestašlucima: Sjećam se kad su se otvorila prva samoposluživanja. Išli smo tamo krasti bombone. Ili pak o rijetko viđenim scenama iz vrtića: Otišao sam iz vrtića točno mjesec dana prije mog sedmog rođendana. U ožujku 1953. zamolili su mamu da me uzme iz vrtića, s obrazloženjem da sam neodgojen, da samo pravim probleme, da sam sklon nestašlucima, da ne slušam odgajatelje. Prozborio je i o braku svoje majke: Teško joj je bilo s prvim mužem za kojeg se udala kao 16-godišnja djevojčica. Da bi uopće mogla stupiti u brak, dopisali su joj dvije godine više. Nije se libio ni prozobiriti o svojim problemima u školovanju: U petom, šestom razredu zaostajao sam u algebri i aritmetici. Kasnije su mi teško išle te precizne znanosti, pogotovo geometrija i trigonometrija. Pojavile su se rupe u mojoj izborazbi. Nisam pamtio formule, bilo mi je teško rješavati zadatke, crtati geometrijske likove, rješavati trigonometrijske formule. Fizika i kemija mi također nisu išle od ruke. Te ljubavi prema pisanju: Ne sjećam se da sam u najranijem djetinstvu ikada slavio rođendan. Kada sam iamo već 12 godina, po prvi put sam dobio poklon - teta mi je dala 25 rubalja. I za to sam si kupio kemijsku olovku. I kada već spomenusmo ljubav recimo da Žirinovski voli mirne i tihe žene koje ne puše, ne piju i ne šminkaju se, a vezu i pletu. Osobito volim one koje uzdišu i plaču, pogotovo u vrijeme snošaja, a one koje viču "još, još", to ne volim, to više nije demokracija - objašnjava Žirinovski svoju političko-seksualnu filozofiju.
Spomenimo i još pokoju zanimljivost. Iako se predstavlja kao radikalni ruski nacionalist njegova je nacionalnost diskutabilna. Naime, već je legendarna postala anegdota o tome kako je na upit novinara koje je zapravo nacionalnosti odgovorio: Majka mi je Ruskinja, a otac pravnik. Ili kako će sam reći u svojoj knjizi: Ja sam Vladimir Žirinovski. Imam rusko ime - Vladimir, a oca su zvali Volf, tako je bilo zapisano u njegovom rodnom listu i osobnoj iskaznici. Mama ga je zvala jednostavno Volođa i jednostavnije bi bilo da me zovu Vladimir Vladimirovič, no u svakom slučaju zbog birokratizma ili suvišnog formalizma - ne znam, ali na ovaj ili onaj način, ja sam Vladimir Volfovič. Ponosim se svakim imenom, ukoliko je to očevo ime, mada nije milozvučno ruskom uhu. Kako bilo, otac radikalnog ruskog nacionalista je Židov. Koliko je radikalan? Toliko da je ruski javni tužitelj protiv njega je optužnicu zbog rasparivanja rasne mržnje i poticanje rata. I za kraj savjet novinarima ako pokušaju dobiti intervju - Žirinovski svoje intervjue naplaćuje. Tako su japanski novinari morali platiti 1800 USD za polusatni televizijski razgovor.