Vimana

Vimāna je mitska letjelica opisana u drevnim indijskim tekstovima. Za neke znanstvenike vimane predstavljaju dokaz o visokom stupnju razvoja starih naroda koji su gospodarili nebom, za druge je to zapis posjećivanja inteligentnih bića iz svemira u obliku paleokontakta, a za ostale je to samo mit. Veliki junački ep Ramajana koji sadrži oko 24 tisuće dvostiha od po 32 sloga podijeljenih u sedam knjiga, donosi vrlo detaljne opise vimana - 'nebeskih kočija' ili letjelica čije pogonske motore pokreće neka bijelo-žućkasta tekućina, vjerojatno neka vrsta benzina ili živa.

Izgled i pokretljivost

Veličina vimana bila je impozantna. U Ramajani i Drona-Parvatyju - sedmoj knjizi velikog junačkog vedskog epskog spjeva Mahabharate - vimana je opisana kao leteći stroj kupolasta oblika velik poput kuće. Vimana je imala dvije etaže, prozore i kupolu sa šiljkom koji je vjerojatno bio antena. Vimane su mogle letjeti odozdo prema gore i odozgo prema dolje te naprijed i natrag, ovisno o položaju mlaznog motora koji je proizvodio snažan "pogonski vjetar". Prema njihovu izgledu bili su, kako stoji u vedskom spisu Natya-Sastra, izgrađeni brojni kupolasti hramovi na tlu Indije.

Te su pretpovijesne letjelice, koje se u Mahabharati spominju četrdesetak puta, imale zavidne manevarske mogućnosti. Mogle su letjeti na velikim visinama te u kratkom vremenu prevaljivati ogromne udaljenosti, ali po potrebi i mirovati u zraku. Vimane su u letu sjajile poput sunca, a pri polijetanju i slijetanju stvarale su strašnu tutnjavu.

One su mogle letjeti "brzinom vjetra", a neke i "brzinom uma". U letu na većoj visini ispuštale su "melodičan zvuk" i "pravile su glasnu buku u vrijeme odmora". Prilikom kretanja vimana po tlu njihovi su kotači ostavljali tragove. Čuvale su se u posebno građenim prostranim građevinama (hangarima) zvanim na sanskrtu Vimana Griha.

Upravljanje

Upravljanje vimanama bilo je vrlo složeno i zahtijevalo je veliko znanje i umijeće koje se stjecalo dugotrajnom obukom. Vimana je, upravljana vještim rukama pilota, mogla putovati na manjim visinama "slijedeći trag ptica", nebeskim svodom "visoko iznad oblaka", ali i na znatno većim visinama po "stazama kojima su putovali polubogovi". S njih su se golema oceanska prostranstva doimala kao "maleni bazenčići ispunjeni vodom". S tih visina moglo se iz vimana vidjeti kopno oko oceana te ušća velikih rijeka koje se u njih ulijevaju.

U velikom junačkom spjevu Ramayani zapisano je o letu vimana sljedeće: Na Raminu zapovijed podigla se veličanstvena nebeska kočija uz strahovitu tutnjavu prema ogromnom oblaku...

A na jednom drugom mjestu u tom spjevu piše: Bhima je letio svojom vimanom na nekoj golemoj zraci koja je sjajila Poput sunca i stvarala je buku poput strašne grmljavine za oluje.

Ovi živopisni drevni opisi leta vimana neodoljivo podsjećaju svakoga tko ih pažljivo pročita na danas svima dobro poznat fascinantan prizor uzleta i leta neke suvremene mlazne ili raketne letjelice.

Leteći gradovi

U široj javnosti manje poznatom vedskom spisu Sabha-Paryanu opisuju se, uz vimane, i ogromni sjajni "leteći gradovi" koji lakoćom lebde nebom. Sjajili su poput srebra, a u njima je bilo mnogo hrane, vode, raznovrsnih pića i svih ostalih životnih potrepština te različitog obrambenog oružja velike razorne moći. U njih se moglo smjestiti i do tisuću osoba. I u Mahabharati se također nalaze slični opisi "letećih gradova" koji su se sami mogli pokretati i podizati visoko u nebo te spuštati na zemlju. Na njima su bila ogromna vrata kroz koja su mogle ulijetati i izlijetati manje letjelice (vimane).

Vrlo plastičan i danas svakome posve razumljiv opis asurskog "letećeg grada" iz Mahabharate, koji veoma podsjeća na neke suvremene opise ogromnih NLO-a, glasi: A na povratku preda mnom se stvori predivan grad koji sebe sama pokreće. Blještav i sjajan poput vatre i sunca, prepun dobara raznolikih, prepun sreće, bez tuge i bolesti Lebdeći grad, sjajan i blistav poput sunca, kretao se uvijek u željenom smjeru. Uspješno se branio zahvaljujući darovima od sinova Ditinih dobivenim. Čas je nestajao u njedrima Zemljinim, čas se skrivao u daljinama nebeskim, čas je dolazio postrance, čas bi nestajao u vodu uronjen. Najzad ga strijele moje željezne i oštre razbiše u komadiće, i ruševine tog grada asurskog na zemlju popadaše.

Iz ovog i njemu sličnih živopisnih opisa u starodrevnim vedskim tekstovima nije teško zaključiti da se u njima očito opisuju arhaičnim jezikom i stilom ogromne orbitalne svemirske stanice ili vrlo veliki matični brodovi nekih tehnički vrlo naprednih civilizacija. Oni bi, orbitirajući oko Zemlje, nestajali iz vidokruga iza horizonta da bi se nakon nekog vremena opet izdigli iznad horizonta te opet postali vidljivi, što je arhaičnim stilom vrlo uspješno opisao autor tih stihova.