Vanja Ilić (Rijeka, 10. veljače 1927. - New York, 10. studenoga 2018.), hrvatski plivač. Kad je umro 2018. godine bio je najstariji hrvatski živući olimpijac.[1]
Životopis
Rodio se u Rijeci 1927. godine u obitelji podrijetlom sa Sutivana na otoku Braču. Početkom ljeta 1947. godine otišao je u splitski Jadran, tada pod imenom Hajduk. Prije goa nije se prethodno bavio nikakvim športom. Volio je knjigu. Bio je izvrstan učenik i govorio je nekoliko jezika. Bio je daroviti plivač. U tek dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem došao je u vrh hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Već godinu nakon početka aktivnog bavljenja plivanjem, 1948. godine osvojio je naslov državnog prvaka na 200 (2:16,3) i 400 metara slobodno (4:56,7). S plivačima Jadrana iste godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Sjajnu plivačku karijeru okrunio je i nastupom na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine gdje je bio član štafete koja je u disciplini 4 x 200 metara slobodno osvojila 5. mjesto[1] (ostali članovi bili su Hrvati Janko Puhar i Branko Vidović te Slovenac Ciril Pelhan)[2]. Natjecavši se u disciplini 1500 metara završio je u kvalifikacijama. Velike zasluge za Ilićev meteorski brzi uspon u plivanju pripadaju njegovom treneru Renatu Vučetiću - Splići, koji ga je u malo vremena uvježbao u dvostrukog prvaka države. Hrvatskom športu neviđeni talent Ilić nije dospio ostaviti mnogo više, jer je emigrirao iz Hrvatske. Iskoristio je prigodu za napustiti komunističke okove 1950. godine prigodom sudjelovanja jugoslavenske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Beču. Odluku je donio zbog situacije u društvu koja je vladala početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Bio je svjestan da se kao stručnjak nikada u domovini neće moći do kraja usavršiti, te je „trbuhom za kruhom“ otišao u inozemstvo, što je onda bio rizičan pothvat, jer se za to onda moglo izgubiti život. I u inozemstvu se pokazao sposobnim športašem i gospodarstvenikom. Ostao je u Austriji. Neko je vrijeme proveo u Beču pa otišao u Čile gdje je dobio državljanstvo te se još bavio plivanjem. Čileu je dao novi rekord otplivavši ga na 400 slobodno. Nije dugo ostao u plivanje niti u Čileu. Životni ga je put odnio u SAD gdje se smjestio u New York gdje je višegodišnji direktor tvrtke „Cook“ koja se bavila proizvodnjom spavaćih kola. Bio je vrstan stručnjak u ekonomiji pa je bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Zatim je živio u Italiji, a ljeti je redovito boravio u Hrvatskoj, u Sutivanu. Premda je boravio u dalekoj tuđini, ostao je u svezi s matičnim klubom. Srećom po njega nije bio na crnoj listi tako da je smio komunicirati i posjetiti domovinu. Svezu je držao preko svog velikog prijatelja i športaša, pokojnog Tonija Petrića, koji mu je bio trajni izvor informacija o plivanju, športu, Splitu i Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj također nastavio redovito dolaziti ljeti. Predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora su ga posjetili u Sutivanu 2014. te mu kao najstarijem hrvatskom olimpijcu uručili knjigu „Hrvatski olimpijci i odličnici“. Živo se zanimao za situaciju u hrvatskom olimpizmu i bio posebno sretan s deset hrvatskih medalja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. Malo poslije posjetio je po osobnoj želji posjetio je i splitski Hajduk, vrativši se u pričama u dane djetinjstva i Split kojega više nema. Umro je u New Yorku, gdje mu je bio pokop. [1]