Valles Marineris

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Valles Marineris u na mozaiku slika kojeg je napravio 2001 Mars Odyssey

Valles Marineris je sustav međusobno povezanih kanjona na Marsovom ekvatorskom području, a ime je dobio nakon što ga je snimila letjelica Mariner 9. (1971-1972. godine). Dužine je više od 4000 kilometara, širine oko 200 kilometara i dubine oko 7 kilometara.U središtu sustava, nekoliko kanjona se spaja i tvore depresiju dužine 600 km i dubine 9 km. Valles Marineris jedan je od najvećih kanjona Sunčevog sustava, nadmašen po dužini samo od Zemljinih rasjednih dolina.

Valles Marineris nalazi se uz ekvator Marsa, na istočnoj strani regije Tharsis i prostire se na gotovo četvrtini opsega planeta. Kanjonski sustav započinje na zapadu sa Labirintom noći (Noctisom Labyrinthusom); prema istoku su ždrijela Tithonium i Ius, zatim procijepi Melas, Candor i Ophir, pa onda ždrijelo Coprates, zatim procijepi Ganges, Capri i Eos; i napokon završava u području odvodnog kanala sa kaotičnim terenom koji završava u slijevu Chryse Planitia.

Neki znanstvenici smatraju da je Valles Marineris velika tektonska "pukotina" u marsovskoj kori. Većina istraživača se slaže da se kanjon formirao kada se kora zgusnula u regiji Tharsis na zapadu, a potom je proširena erozijom. Predloženo je i da je Valles Marineris veliki kanal nastao erozijom lave koja teče s boka vulkana Pavonis Monsa. Erozija je igrala značajnu ulogu u formiranju kanjona, na što ukazuju duboki jarci urezani u zidovima kanjona. Na nekim mjestima kanjoni sadrže guste sedimentne nizove koji su se taložili u jezerima koja su prije zauzimala kanjone. Kasnije su se ta jezera mogla katastrofalno isušiti na istoku, gdje postoje dokazi o velikim poplavama.

Postanak

Kanjon Valles Marineris, kako ga je snimila letjelica Viking 1 1980. godine

Mnogo je različitih teorija o formiranju Vallesa Marinerisa koje su se tijekom godina mijenjale. Ideje u 1970-ima su bile da se kanjon stvorio erozijom vode ili termokarstom, a to je topljenje permafrosta u ledenjačkim klimama. Termokarstna aktivnost može doprinijeti, ali erozija vodom je problematičan mehanizam, jer tekuća voda ne može postojati u marsovskim površinskim uvjetima, koji obično imaju oko 1% Zemljinog atmosferskog tlaka i raspona temperature od 148 K (−125 ° C) do 310 K (37 ° C). Mnogi se znanstvenici slažu da je na površini Marsa u prošlosti tekla tekuća voda. Valles Marineris u ovom trenutku je možda povećan protokom vode. Druga hipoteza iz 1972. bila je da su kanjoni formirani povlačenjem podzemne magme. Oko 1989. predložena je teorija formiranja dimenzionalnim frakturiranjem. Danas se najviše prihvaćena teorija da je Valles Marineris nastao rascjepom rasjeda poput Istočnoafričke rasjedne doline, koji je kasnije povećan erozijom i urušavanjem stijena.

Smatra se da je formiranje Vallesa Marinerisa usko povezano s nastankom regije Tharsis. Regija Tharsis nastala je od Noahijskog do kasnog Hesperskog razdoblja Marsa, u tri etape. Prva faza sastojala se od kombinacije vulkanizma i izostatskog porasta; ubrzo je, međutim, vulkanizam učvrstio kore do točke u kojoj kora više nije mogla podupirati dodatnu težinu Tharsisa, što je dovelo do raširenog stvaranja grebena u povišenim regijama Tharsisa. Druga faza sastojala se od više vulkanizma i gubitka izostatske ravnoteže; izvorne regije vulkana više nisu prebivale ispod Tharsisa, stvarajući vrlo veliko opterećenje. Konačno, kora nije uspjela držati težinu Tharsis regije i nastali su radijalni prijelomi, uključujući i Valles Marineris. Treća faza sastojala se od više vulkanizma i udara asteroida. Kora je samo ostala na mjestu i formirali su se mlađi vulkani. Tharsisov vulkanizam uključivao je magmu vrlo niskog viskoziteta, tvoreći štitaste vulkane slične onima iz lanca Havajskog otočja, ali, jer na Marsu postoji mala ili nikakva trenutna aktivna tektonika ploča, aktivnost žarišnih točaka dovela je do vrlo dugih povijesti ponavljanih vulkanskih erupcija na istim mjestima, stvarajući neke od najvećih vulkana u Sunčevom sustavu, uključujući i najvećeg, Olympus Monsa.