Treba li pisati kako dobri pisci pišu je zbirka eseja čiji je autor pjesnik, kritičar i stilističar Krešimir Bagić. Knjigu je 2004. objavio zagrebački nakladnik Disput.
Knjigu otvara rasprava o beletrističkom stilu, a nakon nje slijede opsežne rasprave o hrvatskome pjesništvu u drugoj polovici 20. stoljeća odnosno o hrvatskoj kratkoj priči osamdesetih i devedesetih godina. U oba slučaja Bagić je ponudio stilski i poetički opis odabranih razdoblja, prikladne interpretacije važnijih opusa te izdvojio glavne poetičke tendencije.
Prvi sustavni opisi suvremene poezije i proze
Bagić je prvi sustavno opisao i tipologizirao pjesničke i kratkopričaške prakse u posljednjih dvadesetak godina. Knjiga obrađuje mnoge hrvatske prozne autore poput Damira Miloša, Ede Popovića i Zorana Ferića do Miljenka Jergovića, Ante Tomića i Romana Simića, kao i pjesnike kao što su Anka Žagar, Delimir Rešicki, Tomislav Domović, Tatjana Gromača, Ivica Prtenjača i Dorte Jagić.
Drugi dio Bagićeve knjige posvećen je leksikografiji. Čine ga četiri eseja koja tematiziraju teoriju i praksu sastavljanja rječnika, te komentiraju nesvakidašnja leksikografska djela poput Simeonova ˝Enciklopedijskog rječnika lingvističkih naziva˝ i ˝Krležijane˝. Bagićevo se izlaganje kreće između eksplikacije i interpretacije, s povremenim argumentiranim polemičnim postavkama kakva je, primjerice, ona o implicitnoj idelogiziranosti Krležina enciklopedijskog portreta.
Knjiga okončava esejem ˝Može li se pisati kako dobar pisac piše˝ u kojemu autor komentira rezultate stilske vježbe koju je proveo sa studentima, a koja se sastojala u tome da oni napišu tekst od ponuđenih riječi. Dok su pisali, nisu znali da su riječi izvađene iz jedne pjesme Danijela Dragojevića.