Teorijska planetologija

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Slijed slika New Horizonsa prikazuje kako Ijin vulkan Tvashtar izbacuje materijal 330 km iznad njegove površine. Otkriće vulkanizma na Iji 1979. godine svemirskom letjelicom Voyager 1 potvrdilo je prethodna predviđanja teorijske planetologije i smatra se jednim od glavnih uspjeha teorijske planetologije.[1]

Teorijska planetologija, poznata i kao teorijska planetarna znanost, grana je planetarnih znanosti koja se razvila u 20. stoljeću.[2]

Rad

Dijagram koji prikazuje Zemljino magnetsko polje: teorijski planetolozi proučavaju brojne aspekte planetarnih tijela, poput toga kako se njihova magnetska polja stvaraju u njihovim jezgrama.[3]
Znanstvena vizualizacija izuzetno velike simulacije Raleigh-Taylorove nestabilnosti uzrokovane dvjema pomiješanim tekućinama.[4] Teorijska planetologija intenzivno koristi računalnu grafiku, znanstvenu vizualizaciju i dinamiku fluida.[5]
Teoretski planetolozi proučavaju cirkulaciju atmosfere oko planeta.

Teorijski planetolozi, poznati i kao teorijski planetarni znanstvenici, koriste tehnike modeliranja kako bi razvili razumijevanje unutarnje strukture planeta tako što stvaraju pretpostavke o njihovom kemijskom sastavu i stanju njihovih materijala, a zatim izračunavaju radijalnu raspodjelu različitih svojstava kao što su temperatura, tlak ili gustoću materijala u unutrašnjosti planeta. [2]

Teorijski planetolozi također koriste numeričke modele kako bi shvatili kako se planeti Sunčevog sustava stvaraju i razvijaju u budućnosti, njihova toplinska evolucija, njihova tektonika, kako se formiraju magnetska polja u planetarnim unutrašnjostima, kako djeluju konvekcijski procesi u jezgrama i plaštima zemaljskih planeta i u unutrašnjosti plinskih divova, kako se njihove litosfere deformišu, orbitalna dinamika planetarnih satelita, kako se prašina i led prenose na površini nekih planeta (poput Marsa ) i kako se odvija cirkulacija atmosfere preko planeta. [3]

Teoretski planetolozi mogu koristiti laboratorijske eksperimente za razumijevanje različitih fenomena analognih planetarnim procesima, poput konvekcije u rotirajućim tekućinama. [3]

Teoretski planetolozi široko koriste osnovnu fiziku, posebno dinamiku fluida i fiziku kondenziranih tvari, a velik dio njihovog rada uključuje interpretaciju podataka vraćenih u svemirske misije, iako se rijetko aktivno uključuju u njih.

Obrazovni zahtjevi

Tipični teorijski planetolog će morati imati visoko obrazovanje iz fizike i teorijske fizike, te doktorat.[6]

Znanstvena vizualizacija

Zbog korištenja znanstvene vizualizacijske animacije, teorijska planetologija ima odnos s računalnom grafikom. Primjeri filmova koji pokazuju ovaj odnos su 4-minutni film " Podrijetlo mjeseca " [5]

Glavni uspjesi

Jedan od glavnih uspjeha teorijske planetologije je predviđanje i naknadna potvrda vulkanizma na Iji.[1]

Predviđanje je napravio Stanton J. Peale koji je napisao znanstveni rad tvrdeći da Ija mora biti vulkanski aktivna koji je objavljen tjedan dana prije nego što je Voyager 1 prošao pored Jupitera. Kad je Voyager 1 1979. fotografirao Iju, njegova teorija je potvrđena.[1] Kasnije fotografije Ije svemirskim teleskopom Hubble i sa Zemlje također su pokazale vulkane na Ijinoj površini, a detaljno ih je proučavao i fotografirao orbiter Galileo od 1995. do 2003. godine.

Kritika

D.C. Tozer sa Sveučilišta Newcastle upon Tyne,[7] pišući 1974., izrazio je mišljenje da bi se "moglo i biti će rečeno da je teorijska planetarna znanost gubljenje vremena" dok se ne riješe problemi vezani za "uzorkovanje i skaliranje", čak iako se ovi problemi ne mogu riješiti jednostavnim prikupljanjem daljnjih laboratorijskih podataka.[8]

Istraživači

Istraživači koji rade na teorijskoj planetologiji uključuju:

  • David J. Stevenson
  • Jonathan Lunine (profesor teorijske planetologije i fizike na Sveučilištu u Arizoni i znanstvenik na misiji Cassini, specijaliziran za Titan)[9][10]

Vidi također

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 "Io's Volcanic Features". Solarviews.com. 8. ožujka 1979.. http://www.solarviews.com/eng/iovolcano.htm Pristupljeno 21. svibnja 2009. 
  2. ↑ 2,0 2,1 Celebonovic, V. (2000). "Semiclassical planetology : Some results". Publications de l'Observatoire Astronomique de Beograd 67: 19 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 "UCLA - Earth and Space Sciences - Research in Planetary Physics". Ess.ucla.edu. 16. travnja 2008.. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. travnja 2009.. http://www.ess.ucla.edu/research/planet_physics.asp Pristupljeno 21. svibnja 2009. 
  4. ↑ Visualizations that have been created with VisIt. at wci.llnl.gov. Updated: November 8, 2007
  5. ↑ 5,0 5,1 "Présentation de la journée". Olats.org. http://www.olats.org/space/13avril/2002/space13Avr2002.html Pristupljeno 21. svibnja 2009. 
  6. ↑ Media Relations (14. studenoga 2007.). "Four from Caltech Named to National Academy of Sciences - Caltech". Mr.caltech.edu. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. kolovoza 2007.. http://mr.caltech.edu/media/Press_Releases/PR12525.html Pristupljeno 21. svibnja 2009. 
  7. ↑ Tozer, D. C. (1974). "The internal evolution of planetary-sized objects". The Moon 9 (1–2): 167–182 
  8. ↑ (page 169)
  9. ↑ LARRY COPENHAVER Tucson Citizen (15. rujna 2006.). "Small 'scope used in discovery of new planet". Tucsoncitizen.com. http://www.tucsoncitizen.com/daily/local/26250.php Pristupljeno 21. svibnja 2009. 
  10. ↑ "Solar System Exploration: News & Events: News Archive". Sse.jpl.nasa.gov. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2008.. http://sse.jpl.nasa.gov/news/display.cfm?News_ID=9999 Pristupljeno 21. svibnja 2009. 

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Teorijska_planetologija&oldid=380167"