Teorija Archipterygiuma

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Archipterygium (ili drevna peraja) je ideja o postojanju primitivnog udnog dijela iz kojeg su evoluirali udovi tetrapodnih životinja. Ideju je predložio Karl Gegenbaur 1878. godine, a ponekad se naziva i hipoteza septuma škrga. Po toj ideji, ud sd sastojao od niza zraka, pri čemu je jedna zraka velika, a preostale su male, pričvršćene na strane. Gegenbaur je ovu ideju bazirao na peraji Ceratodusa i njegovoj sličnosti s područjem oko škrga u Elasmobranchsa. Predložio je da pentadaktilni ud modernih tetrapoda potječe s jedne strane arhipeterija. Thomas Huxley je ideju ispitao i kritizirao. Predložio je ideju po kojoj se tetrapodni ud ili heiroterterigij razlikuju po svom podrijetlu od plućnih riba i da su se njih dvojica možda razlikovali od pravog pradavnog arhipeterogija.[1] Francis Balfour je u bočnim perajama identificirao alternativno podrijetlo tetrapodnih udova.[2] Nakon njih uslijedilo je nekoliko drugih modificiranih hipoteza. [3] Iako je ideja o arhipeteriju zastarjela, bila je to jedna od prvih većih primjena evolucijske morfologije i razvoja. [4][5][6]

Vidi također

Izvori

  1. Stephens, Trent D. (1985). "Radial Condensation in the Axis of the Evolving Limb". Evolution 39 (5): 1159 
  2. Kerr, J. Graham (1923). "The evolutionary history of the vertebrate limb". Science Progress in the Twentieth Century (1919-1933) 18 (70): 257–266 
  3. Coates, Michael I. (1. siječnja 1994.). "The origin of vertebrate limbs". Development 1994 (Supplement): 169–180. http://dev.biologists.org/content/develop/1994/Supplement/169.full.pdf 
  4. Cole, Nicholas J. (2007). "Insights from sharks: Evolutionary and developmental models of fin development". Developmental Dynamics 236 (9): 2421 
  5. Pieretti, Joyce (2015). "Organogenesis in deep time: A problem in genomics, development, and paleontology". Proceedings of the National Academy of Sciences 112 (16): 4871 
  6. Coates, M (2003). "The Evolution of Paired Fins". Theory in Biosciences 122 (2–3): 266