Tankoljusna struktura

Ljuskasta konstrukcija ili tankoljusne strukture se može definirati kao zavijene, valovite strukture sposobne prenijeti veće količine tereta u više od dva smjera u potpornje. Ona nastaje ako se betonira napeta čelična mreža čime se iskorištava elastičnost čelika do maksimuma i čvrstoća betona, a mogu se dobiti vrlo tanke opne – ljuske različitih oblika (ravne, povijene, hiperboličnog paraboloida i dr.). Prvi ih je koristio B. Laffaitte u Francuskoj 1935. god. iako je ruski arhitekt Vladimir Gligorijevič Šuhov pravio takve slobodne građevine bez betona još koncem 19. stoljeća.

Ljuskasta konstrukcija omogućuje slobodan tlocrt, tj. potpuno slobodno komponianje prostora. Na takvim građevinama konstrukcija je izjednačena s oblikom zgrade i osim ljuske i zakrivljenih oblika ne postoje drugi elementi. Razlika između zida i krova u potpunosti nestaje kontinuitetom tereta u nosače.

Poznati objekti

Zgrada "Gherkin" s čeličnom rešetkom arhitekata Normana Fostera i Kena Shuttlewortha, London.

Eero Saarinen, TWA terminal zračne luke John F. Kennedy u New Yorku^[1] i Washingtonska zračna luka Dulles
Buro Happold i Norman Foster, Dvorište kraljice Elizabete II., Britanski muzej, London
Buro Happold i Richard Rogers, Millennium kupola, London
Ove Arup i Jørn Utzon, Sydney Opera House
Frank Gehry, Zgrada DG Banke, Berlin
Le Corbusier i Iannis Xenakis,^[2] na, EXPO-u 1958, Bruxelles
Gyo Obata, McDonnellov planetarij u St. Louisu, Missouri
Frei Ottoov hiperbolični krov Olimpijskog stadiona u Münchenu
hiperbolično paraboloidni krov Pengrowth Saddledomea, Calgary
Berlinska glavna postaja (Berlin Hauptbahnhof)^[3]
Kingdome, Seattle, Washington
Putrajaya centar, Malezija^[4]
Buro Happold i "Edward Cullinan Architects", Muzej na otvorenom "Weald and Downland", Chichester, Engleska^[5]

Izvori

↑ [1]
↑ «Poème électronique» Philipsov paviljon
↑ [2]
↑ [3]
↑ [4]

Vanjske poveznice

[1] [1]

[2] «Poème électronique» Philipsov paviljon

[3] [2]

[4] [3]

[5] [4]

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]