Sveti Emerik
| Sveti Emerik | |
|---|---|
 Sveti Emerik Ugarski
| |
| Rođen | oko 1007. Vesprim |
| Preminuo | 2. rujna 1031. Sălard |
| Kanoniziran | 5. studenog 1083. |
| Slavi se u | Rimokatolička Crkva |
| Spomendan | 5. studenoga |
| Simboli | ljiljan, kruna i mač |
 Portal o kršćanstvu
| |
Sveti Emerik (mađ. Szent Imre) (Vesprim, oko 1007. - Sălard, 2. rujna 1031.), mađarski kraljević i kršćanski svetac iz dinastije Arpadović.
Životopis
Bio je mlađi sin prvog ugarskog kralja Stjepana I. Svetog († 1038.) i kraljice Gizele Bavarske († 1065.), ali je nakon prerane smrti starijeg brata Otta postao prijestolonasljednik.
Uz oca Stjepana odgajao ga je i sv. Gerard koji je kasnije postao csanádskim biskupom, a odgajan je u strogom i asketskom duhu. Otac ga je nastojao što bolje pripremiti za svog nasljednika, te mu je ostavio pismo o upravljanju državom na kršćanski način, poznato kao "Ogledalo kraljeva" (Speculum regum)[1], a pokušao ga je učiniti suvladarom za vrijeme svog života.
Godine 1022. otac ga je oženio i prema predaji, Emerik je zadržao čistoću u tom braku. Nije razjašnjeno tko mu je bila supruga, a spominju se tri moguće kandidatkinje: rođakinja bizantskog cara Konstantina IX. Monomaha, Adelaida Poljska ili Patricija Trpimirović, kći hrvatskog kralja Krešimira III.
Godine 1031. dogodila se tragedija, kraljević je nesretnim slučajem stradao u lovu nedaleko Vesprima. Budući da mu se pripisivalo nekoliko čudesnih ozdravljenja, papa Grgur VII. (1073.-1085.) ga je kanonizirao zajedno s ocem i sv. Gerardom 5. studenog 1083. godine.[2] Spomendan mu se slavi 5. studenoga.