Svarožić je u slavenskoj mitologiji mladi bog Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta. Jedan od dva sina boga Svaroga dijete neba i čuvar vatre svoga oca. On je bog dobročinitelj, zaštitnik života, zrači svojom toplinom i svjetlošću, ali istovremeno ima i svoju razaračku snagu, može se pretvoriti u katastrofu, uništavatelja i ubojicu. Stoga je bio poštivan i kao bog rata, ali i borac protiv zlih sila, a vatra kada spaljuje i uništava, ujedno je i simbol očišćenja i preporoda.
Sin Svaroga i brat Dažboga ili Daboga. Kod Baltičkih Slavena značajno je obožavanje Svarožića - Radgosta. Titmar navodi da u Radgostovom hramu, kod Redarija, između mnoštva idola bogova postoji i jedan pod imenom Zuarasici - Svarožić (bog vatre i domaćeg ognjišta) kojeg narod najviše štuje. Njemu su pridonošene žrtve - muškarci i domaće životinje. U hramu su uz idole čuvane i zastave koje su se iz svetišta iznosile samo u slučaju ratnog pohoda. Tada su ih nosili pješaci. Svarožić na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj ruci rog obilja, o lijevome boku mač, kojim je sjekao zloduha, jureći na svome konju.
U bajci I. B. Mažuranić Kako je Potjeh tražio istinu braća Ljutiša, Marun i Potjeh idući kroz šumu stadoše pjevati i ovako dozivati Svarožića da izvede sunce:
Moj božiću Svarožiću,
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!