Stranac (roman)
Stranac (fr. L’Étranger) je djelo francuskog književnika i filozofa Alberta Camusa. Izdan 1942. godine jedan je od najznačajnijih romana francuske književnosti dvadesetog stoljeća i jedan od najboljih literarnih prikaza apsurda ljudske egzistencije granom filozofije kojom se Camus bavio.
Radnja
U strogo književnoumjetničkom smislu roman Stranac najbolje je Camusovo djelo. To je priča o činovniku Meursaultu, koji dobiva obavijest da mu je umrla majka u ubožnici. On odlazi na pogreb, no ljudi se čude njegovom "hladnom" držanju: nije se rasplakao, nije želio majku čak ni vidjeti, razmišljao je jedino o tome da je majka ovdje živjela kako je mogla i sebi nema što predbacivati. Kada se vratio s pogreba, pošao je na plažu, susreo djevojku Marie, s kojom je radio, i koja mu je bila simpatična, pa kada se ustanovilo da je simpatija obostrana, ona dolazi k njemu. Nakon toga uvučen je u svađu svog susjeda Raymonda, s kojim uskoro odlazi u vikendicu na plaži.
Raymond se tuži da ga progoni skupina Arapa, izbija tučnjava, Raymond je ozlijeđen i želi se osvetiti. Meursault ga tada nagovori da mu preda pištolj, da ne bi bilo veće nevolje. No, na plaži u šetnji, Meursault susreće Arapina koji poteže nož. Zaslijepljen suncem Meursault u njega puca i ubije ga.
Drugi dio romana posvećen je Meursaultovu boravku u zatvoru. Ne shvaća ozbiljnost situacije. Njegova djevojka, Marie, posjećuje ga, no tužiteljstvo se raspitalo o njegovu životu, pa na suđenju neprestano naglašava kako je bešćutan jer nije plakao za majkom i isti je dan našao ljubavnicu. Izmišljena je čitava tobožnja urota s Raymondom o ubojstvu s predumišljajem, i Meursault je na kraju osuđen na smrt.
Zatvor, suđenje, pa i osudu, Meursault prima smireno, ne shvaćajući da se sve to događa njemu i u tome je sam sebi "stranac". Jedino se razjari kada mu ispovjednik nudi utjehu: u srdžbi tada spominje da su ga zapravo osudili zato što nije plakao za majkom, da ga dubinski ne razumiju jer nije živio u iluzijama, i da mu je na kraju svejedno, jer je proživio život onako kako je mogao, oslobođen iluzija. Zaključuje zato da, ako ga gomila dočeka povicima mržnje prije pogubljenja, to će ga na neki način učiniti čak i sretnim.
Tumačenja toga romana najčešće su upozoravalo na srodnost sa Sartreovom filozofijom, i to je u velikoj mjeri točno. Jean Paul Sartre mu je zaista filozofski blizak. No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo moralistička osuda pravosuđa. U tom smislu radi se zapravo o sudski krajnje nepravednoj kazni - Meursault nije ubio s predumišljajem - pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Meursaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono što se njima čini bešćutnošću, zapravo je podjednako tako moglo proizići iz prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom "glumom"; nemali broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih očekuje.
Meursault tako doduše jest "stranac" u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se naprosto dogodio "tragičan slučaj" kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo.
Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a izuzetno dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik - možda i tip čovjeka - tako i raspoloženje, pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza slučajnosti koje tako često upravljaju našim životima.
Zanimljivo je, međutim, da se pojam apsurda počeo rabiti i kao oznaka određene kazališne tehnike, takve tehnike kakva zapravo znači svojevrsno dovršenje avangarde, a istovremeno izravno uvodi i postupke koje će preuzeti postmodernizam.