Splitski izgred 11. srpnja 1920.

Splitski izgred 11. srpnja 1920., nasilni izgred u Splitu za vrijeme savezničke okupacije jadranske obale poslije Prvoga svjetskog rata.

Okolnosti

Veliki svjetski moćnici i političari i dužnosnici malih naroda pokušavali su odrediti granicu, imperijalisti uhvatiti što više tuđeg, domoljubi sačuvati što više svog naroda u svojoj nacionalno državi. Ishodi političarskih dogovora, prisile i kompromisa (Pakt o garancijama) često je bilo u neskladu sa željama lokalnog stanovništva koje je burno reagiralo.

Zbio se dok još nije napravilo konačno razgraničenje među državama. Osim čuvanja mira, redarstvene uloge i sprječavanja samovolje pojedinih ratnih pobjednika u prisvajanju teritorija, Policijski poslovi kojim su se bavile Antantine snage bile su razbijanje demonstracija i uličnih nereda, a s civilnim vlastima vodili su istrage u slučajima atentata, ubojstava, tučnjava, pljački i slično. Sa svoje su strane Amerikanci imali problema sa svojim mornarima, koji su se htjeli domoći alkohola a bilo je vrijeme prohibicije u SAD. Posao koji su obavljali bio je pionirski oblik današnjeg međunarodnog održavanja mira. Neredi su počinjali međusobnim izazivanjem suprotstavljenih strana po ulicama i ugostiteljskim objektima. Završna pozornica nereda bila je Riva. Pri smirivanju nereda na toj lokaciji nastao je jedan tehnološki izum. Tada su saveznički iznenadna upravili snažne brodske reflektore (inače namijenjene iskanju mina i podmornica) ka svjetini, obasjavši ih zasljepljujućom svjetlosti. Izgrednici bi se na to rastrčali svakamo. One tvrdokorne saveznička mornarička policija je skupila i zatvarala ih u zatvore na kopnu i ratnim brodovima. Osjetljivim Splićanima nije lako palo što ih se prekida u verbalnom i fizičkom obračunu s neprijateljima, pa su dotad omiljeni Amerikanci, koji su Splićane netom darivali cigaretama, čokoladama, humanitarnom pomoći, uličnom glazbom, trpili uvrjede i napade. To je opet pogađalo Amerikance, koji su to opravdano doživljavali kao nezahvalnost, ne shvaćajući vatreni mediteranski temperament Splićana kojima je tučnjava s Talijanima bila prigoda za otresti sav svoj nagomilani bijes, nezadovoljstvo i frustracije.

Radi promatranja i osiguravanja mira, odnosno prividnog zatišja, u Split je doplovilo Antantino brodovlje. Talijanski brodovi iz te flote doplovili su s nakanom obilježavanja terena, t.j. zaštite "novostečenih područja", premda još nisu bila službeno dodijeljena.

Antantine su zemlje pazile i da se ne proširi komunistička revolucija među radništvom, koja je već uhvatila maha u nekoliko zemalja, a prijetilo je da se mađarska revolucija Bele Kuhna proširi prema Jadranu. Za to je bila jako važna splitska luka. U njoj su se usidrili američki, francuski, britanski i talijanski ratni brodovi. Jedina Antantina zemlja koja nije imala usidrene brodove bila je zemlja bez pomorske tradicije Srbija odnosno Kraljevina SHS. Jadran, od Pule do Kotora, bio je podijeljen između saveznika u zone odgovornosti.

Narod je živio u istovremenoj nadi i strepnji. U slučaju istočne jadranske obale, odredilo se teritorije koji bi imali pripasti ratnoj pobjednici Italiji. Lokalno većinsko stanovništvo, Hrvati i na sjeveru Jadrana Slovenci, reagiralo je nezadovoljstvom. Vlasti nisu htjele ništa poduzeti, želeći izbjeći ulazak u novi rat. No ni puk ni činovnici nisu to mogli više trpiti. Ozračju su pridonijele tiskovine, uvelike odgovorne za oblikovanje političkog mišljenja, zatim predavanja i raznorazna udruživanja u čitaonicama.

Istočna jadranska obala bila je otvoreno lovište za grabež. Zbog toga je moralo se upravljati situaciji da se ne otme nadzoru. Nije se smjelo dopustiti nikakav oblik neprijateljstva. Okolnosti su bile takve da iako granice nisu još bile određene, bila je izvjesna činjenica da će neki gradovi prijeći pod talijansku upravu. S druge strane, nije postojala zaštita prema kopnu i bili su sasvim izloženi opasnostima s morske strane.

Talijansko nestrpljenje i nezajažljivi imperijalizam raspojasao se studenoga 1919. godine. D'Annunzijevi iredentisti zauzeli su Rijeku i Zadar, pa se zaputili ka Trogiru i Splitu. Drugi okvir nemira dalo je talijansko paljenje Narodnog doma u Trstu. Mirovni pregovori u Parizu čije je trajanje otišlo u unedogled, pridonijeli su uzavrelosti situacije.

Izgred

Izgred u Splitu 11. srpnja 1920. je kulminacija dvogodišnjih nasilnih nemira. Tomu su pridonijele iredentističke težnje i svojatanje hrvatske obale uz ostale i s talijanske lake krstarice Puglia usidrene u Splitu. S tog zapovjedničkog broda izdavale su se i putne isprave za okupirane krajeve i dijelila tad vrlo oskudna hrana: protežirala se talijanska nacionalna manjina, a ostali su doživljavali neugodnosti. Povremeno su se sukobljavali Hrvati i talijanski mornari, verbalno i fizički. Česta mogućnost vrijeđanja bilo je naizmjenično podizanje i spuštanje zastava na Rivi, pri čemu je jedan tabor vrijeđao zastavu i državu ovih drugih. Američki su admirali (A. P. Niblack i Philip Andrews) svojim intervencijama i preprečivanjima između dviju strana spriječili brojne sukobe u već krajnje napetoj atmosferi, kao što je bilo kod Trogira u rujnu 1919. godine. Tada je još uvijek kapetanom talijanskog broda bio liberalni Menini koji se dosta trudio zajedno s američki admiralom Andrewsom smiriti napetosti. Uskoro ga početkom veljače zamijenio Tommaso Gulli, uz čije se ime vežu teže iredentističke provokacije.

Neprestana izazivanja od strane talijanskih mornara nagnala su Splićane na demonstracije na Rivi. Zaredali su fizički obračuni. Na to je s Puglie, broda simbola talijanskog imperijalizma isplovio brzi motorni čamac, koji je pristao uz gat. Neredi su eskalirali. Došlo je do pucnjave, pri čemu je teško ranjen zapovjednik Puglie kapetan fregate Tommaso Gulli. Bačena je bomba pri čemu je poginuo mornar Aldo Rossi, a ranjeno je više talijanskih mornara. Na hrvatskoj strani žrtva je bio Mate Miše, izbjeglica s Murtera. Obojicu su odvezli ka bolnici. Miše je preminuo na putu do, a Gulli poslije u bolnici.

Admirala Andrewsa frustrirao je tragični događaj. 23. srpnja splitski dnevni list Život objavio je Otvoreno pismo građanima Splita od američkog admirala, pozvavši se na svoju misiju posredovanja, savjetovanja i nadzora nad ovim teritorijem. U pismu se stavio na stranu lokalaca, nazvavši ga jugoslavenskim a ne talijanskim. Od Splićana je zahtijevao povjerenje u saveznike i suradnju u održavanju reda. Istraga američke vojske u Splitu pokazala je da su Talijani bili krivi za nered, što je kod admirala činilo otvoreno simpatizirati Splićane i izgubiti povjerenje u talijanske snage.

Ishodi

U cilju pomaganja smirivanja situacije i povratka mirnodopskom načinu življenja, Andrews je zapovijedio posnažiti kulturno-zabavni i športski život te humanitarni rad. Do konca iste godine uslijedili su brojni koncerti jazza, redovni plesovi subotom, projekcije američkih filmove te organiziranje brojnih športskih događaja, u sklopu čega je bio promoviran bejzbol na nizu utakmica.

Za njegov više nego korektan odnos američkog admirala Andrewsa prema Splitu i Splićanima u najtežim trenutcima grada tih godina, Vijeće Općine Split proglasilo ga je na svečanoj sjednici 26. rujna 1924. godine počasnim građaninom grada Splita, naslovom koji je dotad jedini još bio ponio Natko Nodilo.

Italija je Gullija proglasila mučenikom i postumno ga je odlikovala medaljom za hrabrost Oružanih snaga Italije. Talijanska laka krstarica Puglia po povlačenju iz uporabe prenamijenjena je u brod muzej. Pramac joj je i danas okrenut prema Dalmaciji, simbolizirajući talijanske teritorijalne pretenzije.

Vanjske poveznice

• (tal.) Paolo Radivo: 90 anni fa l’eccidio di Spalato Arena di Pola, 11. lipnja 2010. (VAŽNO: stranice talijanskih iredentista)