Slavko Štancer

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Slavko Štancer
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1872.
Datum smrti 1945.
Mjesto smrti Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Titule vitez
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1914.1918.
1941.1945.
Čin pukovnik
general
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Austro-Ugarska vojska
Hrvatsko domobranstvo
Odlikovanja Red krune kralja Zvonimira

Slavko Štancer, (1872. – 1945.), hrvatski vojnik, časnik u vojskama Austro-Ugarske Monarhije i Nezavisne Države Hrvatske.

Životopis[uredi]

Prvog dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. bivši visoki časnik austro-ugarske vojske Slavko Kvaternik, zajedno s pješačkim pukovnikom austro-ugarske vojske Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je ustrojavanje hrvatskih oružanih snaga. Štancer je postavljen za zapovjednika vojske i mornarice, proglašen je generalom pješačkim 12. travnja 1941. Nositelj je prava naslova "Vitez".

U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je riješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva, navodi se da će poslove oko ustrojstva nove vojske obavljati privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili: general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost).

Uhićen je u Austriji 1945., i suđen u Zagrebu. Komunistička jugoslavenska vlast ga je osudila na smaknuće. Štancer je tražio milost od Josipa Broza Tita, u nadi da će nastaviti vojnu karijeru, s obzirom da je bio obučeni časnik. Tito je pomilovanje odbio, no Štancer je ipak izbjegao kaznu. Preminuo je prirodnom smrću noć prije smaknuća.

Izvori[uredi]