Ruta museocanariensis
| Ruta museocanariensis | |
|---|---|
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Rutaceae |
| Potporodica: | Rutoideae |
| Rod: | Ruta |
| Vrsta: | R. museocanariensis |
| Dvojno ime | |
| Ruta museocanariensis Marrero Rodr., Vidal-Matutano, Delg.-Darias & Jaén-Molina | |
Ruta museocanariensis je biljna vrsta iz porodice rutovki (Rutaceae), izumrla je ili vjerojatno izumrla vrsta opisana tek 2023. godine na temelju arheobotaničkih ostataka pronađenih u pogrebnim ovojima predšpanjolskih mumija s nalazišta Acusa i Barranco de Guayadeque na Gran Canariji. Materijal obuhvaća grančice s listovima, ostatke cvjetova i zrele kapsule. Vrsta nikada nije zabilježena kao živa biljka.[1]
Više terenskih potraga u mjestima nazvanima Barranquillo de La Ruda, Cascada de La Ruda i Cañada de La Ruda nije dalo rezultate. Taksonomska obrada vrstu procjenjuje kao izumrlu (EX); kategorija „izumrla u prirodi” nije prikladna jer nije poznata ni u uzgoju. Ipak, sami autori oprezno ne isključuju mogućnost da se poneka izolirana populacija još skriva u nepristupačnom dijelu otoka.
Holotip, označen kao LPA 39791, izdvojen je iz ovoja dječje mumije broj 49991; izotip je LPA 39790. Ime museocanariensis odano je ustanovi El Museo Canario, u kojoj se čuvaju mumije, arheološki materijal i tipski primjerci.[2]
Morfologija
Bila je vjerojatno zbijen, odrvenjeli grm prilagođen toplim i suhim staništima. Listovi su bili modrikasto nahukani i jedanput perasto razdijeljeni, s vrlo uskim, gotovo končastim i pomalo mesnatim odsječcima. Upravo je po tim linearno-nitastim odsječcima jedinstvena među kanarskim vrstama roda, a najviše podsjeća na sredozemnu i sjevernoafričku Ruta montana.[2]
Plod je bio kapsula koja se pri sazrijevanju otvarala zaklopkama, pri čemu je poprimalа zvjezdast izgled. Po tome se razlikovala od ruta zapadnih Kanarskih otoka — primjerice R. pinnata, R. microcarpa i R. nanocarpa — čiji se plodovi ne otvaraju. Otvarajućim plodovima bila je slična drugoj grankanarskoj vrsti, R. oreojasme, kao i kontinentalnim rutama.[2]
Ta je kombinacija obilježja važna i za razumijevanje evolucije roda. Autori smatraju da su preci kanarskih ruta najprije dospjeli na stariju Gran Canariju, a zatim se postupno širili prema zapadnim otocima. Neotvarajući plodovi zapadnih vrsta vjerojatno su se razvili tek nakon naseljavanja arhipelaga.
Staništa
Prirodno stanište može se samo rekonstruirati. Vjerojatno je rasla u toplim, suhim i polusuhim termofilnim šumama i šikarama u unutrašnjosti Gran Canarije, u okolici Acuse i Guayadequea, možda uz sastojine divlje masline, borovice, tršlje i atlantske pistacije. U mrtvačkim ovojima pronađena je zajedno s ostacima drugih lokalnih biljaka, među kojima su lavanda, metvici srodne biljke i iglice kanarskoga bora.[2]