Ručna stapna pumpa
Ručna stapna pumpa ili ručna klipna pumpa (crpka) sastoji se od cilindra u kojem se giba stap. Na stapu se nalazi tlačni ventil, a na kraju cilindra, na koji se priključuje usisna cijev, usisni ventil. Na dnu usisne cijevi nalazi se košara koja sprječava ulaz većih predmeta u pumpu. U košari, to jest na kraju usisne cijevi, smješten je nepovratni ventil koji služi da se usisna cijev potpuno ne isprazni. Povlačenjem poluge prema dolje podiže se stap i ispod njega nastaje podtlak. Zbog toga veći atmosferski tlak tjera vodu u cilindar i otvara usisni ventil. Kad stap ide prema dolje, ispod njega nastaje pretlak, pa se otvara tlačni, a zatvara usisni ventil. Voda sada dolazi iznad stapa, te se ponovnim dizanjem stapa tjera do izljeva. Razmak između dva krajnja položaja zove se stapaj. Neke sisaljke nemaju tlačni ventil u stapu, već je on smješten na ulazu u tlačnu cijev. Opisana stapna pumpa je jednoradna jer za vrijeme jednog stapaja siše, a za vrijeme drugog tlači tekućinu.[1]
Snaga pumpe
Korisna snaga Pk (u vatima ili W) potrebna za dizanje tekućine na visinu h (u metrima ili m) jest:
pri čemu je m masa tekućine u kilogramima (kg), koja se diže u jednoj sekundi (s) ili maseni protok, a g je ubrzanje zemljine sile teže. Međutim, zbog trenja u mehanizmu utrošena snaga Pi mora biti veća od korisne snage Pk. Omjer između korisne i utrošene snage zove se mehanički stupanj iskoristivosti pumpe η, to jest:
pa je utrošena snaga Pi (W):
Sisaljka
Pumpa ili crpka naprava je ili stroj za prijenos (transport) kapljevine, odnosno njezinu dobavu na višu razinu ili u područje višega tlaka. Prijenos kapljevine sisaljka obavlja usisavajući ju kroz usisni cjevovod, u radnom joj dijelu povećava ukupnu mehaničku energiju (brzinu, tlak, ili oboje) i potom ispušta kroz tlačni cjevovod.[2]
Povijest
Prve naprave za dobavu vode s niže na višu razinu bile su kola s vjedricama, koja su se u starom Egiptu rabila pri natapanju. Prvu je vijčanu pumpu 200. pr. Kr., prema predaji, izmislio Arhimed (Arhimedov vijak), a u isto je doba starogrčki izumitelj Ktesibije Aleksandrijski izradio dvocilindričnu stapnu crpku za gašenje požara. Leonardo da Vinci i Galileo Galilei dali su svoj doprinos razvoju klipnih (stapnih) pumpa, a talijanski inženjer Agostino Ramelli (1531. – 1600.) konstruirao je 1588. preteču današnjih rotacijskih lamelnih sisaljki. Tijekom 16. i 17. stoljeća razvijeni su u zapadnoj Europi složeni crpni uređaji za odvodnjavanje dubokih rudničkih jama i opskrbu gradova vodom. Prvu parnu pumpu patentirao je u Engleskoj 1698. Thomas Savery (1650. – 1715.), a Thomas Newcomen (1663. – 1729.) znatno ju je poboljšao 1711. uvođenjem cilindra sa stapom što ga je pokretala para, te spajanjem stapajice parnog i pumpnoga stapa ozibnom polugom. Uz poboljšanja engleskog inženjera Johna Smeatona (1724. – 1792.), takve su se pumpe sve do sredine 19. stoljeća u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj upotrebljavale za rudnička pumpna postrojenja i za opskrbu gradova pitkom vodom. Prvu turbosisaljku, gotovo neupotrebljivu za praktične primjene, napravio je 1732. Kernelien Le Demour, a prva takva pumpa, u osnovi jednaka današnjima, bila je takozvana sisaljka Massachusetts, izrađena u Bostonu 1818. Isprva su te pumpe bile pokretane parnim strojem, a od kraja 19. stoljeća i elektromotorom, te su ubrzo zamijenile stapne pumpe u gotovo svim područjima primjene. Danas se pumpe upotrebljavaju za različite namjene, pa su među strojevima po zastupljenosti odmah iza elektromotora.