Ratni zločin u Lori
Ratni zločin u Lori je ratni zločin koji su počinile postrojbe JNA u ratnoj luci Lori u Splitu nad civilnim hrvatskim dragovoljcima. Akcija je nevjerojatan primjer u Splitu kako se branio grad od jugoslavenskog srpsko-crnogorskog agresora u samome gradu.[1] Premda se ovo dogodilo u samome gradu, širem građanstvu Splita ovo zlostavljanje koje su pretrpili hrvatski dragovoljci u samome gradu nije bilo poznato skoro tri desetljeća, kao što i malobrojni znaju da su preko velikosrpski, jugoslavenski i antihrvatski orijentiranog osoblja JNA, jugoslavenskih civilnih i vojnih tajnih službi, jugomilicajaca i indoktriniranih civila pokušali raspodjelom oružja napraviti Bejrut od Splita, dok je dio te skupine nastavio djelovati protiv Hrvatske tijekom i poslije rata kroz medije, udruge i razne aktivističke oblike. Tek su malobrojni su mediji izvijestili o 27. obljetnici ovog događaja.
Uvodni događaji
21. studenoga 1991. godine, u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, dok se Hrvatska još borila za međunarodno priznanje, hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su Žitnički sporazum. Prema tom sporazumu, dogovoreno je da hrvatske vlasti mogu preuzeti oružje i strjeljivo u Lori, a koje je JNA nezakonito oduzela od hrvatskih vlasti. Vojnu ratnu luku držala je velikosrpska JNA, odnosno JRM, točnije oficiri JNA. U Lori su se tih dana pored profesionalnog osoblja JRM u Lori i ročnika koji su ostali, bili i crnogorski rezervisti i pripadnici postrojbe JNA posebne namjene iz Niša ("niški specijalci"). Radi izvršenja ovog sporazuma, pošla je u Loru skupina pripadnika Škverskog bataljuna, točnije pripadnici 1. bojne 114. brigade Zbora narodne garde, poznatije kao Škverske bojne, ustrojene 18. siječnja 1991. godine, kao postrojba pričuvnog sastava MUP-a. Zapovjednik te bojne Stipan Bilokapić, zapovijedio je 18. prosinca 1991. u dogovoru s Kriznim štabom Općine Split, koji je vodio Zvonimir Puljić, a pod patronatom promatrača Europske zajednice svojoj postrojbi ukrcati oružje i strjeljivo TO Hrvatske iz ratne luke Lora. U krug vojarne ušli su istog dana oko 2 i pol popodne. Odgovorni za izvršenje ove zadaće bili su Jadranko Krčum i Goran Kosor.[1]
Skladište s oružjem i opremom bilo je na udaljenom kraju ratne luke, sasvim nasuprot civilnom dijelu i ulazu u vojarnu koji se nalazi na jugu. Bilo je smješteno uz cestu i željezničku prugu do obale ratne luke. Prema sporazumu, samo je jedan hrvatski kamion u koji su hrvatski dragovoljci ukrcavali smio biti u krugu ratne luke. [1] Trebalo je što prije prekrcati što više oružja i strjeljiva, zato što je postojala realna opasnost da će se s jugo-velikosrpske strane predomisliti te kao u slučajima brojnih primirja koja su prekršili prekršiti i ovaj sporazum, a hrvatske snage ostat će bez prijeko potrebna oružja i opreme koja će u slučaju neodvoženja biti poslije upotrijebljena protiv njih. Svjesni su bili i mogućnosti da možda sporazum i ne će prekršiti ali da će jugovelikosrpske snage sporadično provocirati oružanim čarkama pri čemu bi netko mogao ostati ozlijeđen ili čak biti ubijen. Nastojali su hrvatski dragovoljci što više punih kamiona otpremiti u što kraćem vremenu. Odmarali su samo kad su kamioni ulazili i odlazili iz Lore. Da ne bi razdražili postrojbe okupatorske JNA, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, nisu bili u vojnim odorama, nego u civilnoj radnoj odjeći, u trlišima i odorama Civilne zaštite. Osim toga i prije svega, bili su nenaoružani, dakle poput civila. Kamioni kojima su odvozili oružje i opremu bili su vlasništvog hrvatskog poduzeća Jadrantransa. Uspjeli su otpremiti sedam kamiona tereta i ukupno su hrvatske snage odvezle 7,5 tona. Planirali su odvesti još toga jer je bio takav dogovor, što je više moguće i koliko god da uspiju.[1]
Zarobljavanje
Nakon tri sata odnošenja iz skladišta i ukrcavanja u kamione, oko 17:30, zbio se prijekid. Skupina niških specijalaca, crnogorskih rezervista i oficira JNA, okružili su nenaoružane škverske dragovoljce. Prekrcaj u kamione je zaustavljen. Prijeteći oružjem, škverske dragovoljce postrojili su uza zid, uz južni dio skladišta. Uz tu dvadeset i dvojicu (22) pripadnika Zbora narodne garde, zarobili su i dvojicu viljuškarista, djelatnika Brodosplit – Brodogradilišta, ali i jednog promatrača Europske zajednice iz Španjolske.[1]
Uperivši oružje u zarobljenike, vikali su na njih, psovajući im ustašku mater, vikali su im da će ih sve pobiti, vrijeđali Hrvate i Hrvatsku, nazivajući ih pogrdnim imenima. Zarobljeni promatrač EZ pokušao je intervenirati kod pukovnika JNA koji je nadgledao ukrcaj naoružanja i strjeljiva nije uspio. Promatračev pokušaj nije uspio jer taj pukovnik JNA nije imao nikakvog utjecaja na niške specijalce, koji su bili bez činova.[1]
Pola sata nakon zarobljavanja, oko 18 sati zadaždilo je. Kiša je pojačala i do kože stopila umorne i oznojene zarobljene hrvatske dragovoljce. Zatim je došao neki pukovnik JNA noseći kameru. 15 minuta snimao je hrvatske dragovoljce.[1]
Oko 19 sati JNA je za provocirati zapucala na pripadnike 1. bojne 114. brigade, koji su ratnu luku držali u okruženju. Hrvatske snage nisu bile koordinirane pa su nasjele na provokaciju i uzvratile paljbu, koja je skoro ugrozila zarobljenike. Hrvatske snage ispalili su metke te granate iz minobacača i bacili bombe. Sve je to završilo po cijeloj Lori ali i blizu zarobljenih hrvatskih dragovoljaca.[1]
Uslijedilo je novo zlostavljanje zarobljenih 24 hrvatskih dragovoljaca. Niški specijalci natjerali su ih leći na mokro tlo i na mokroj zemlji proveli ležeći više od devedeset minuta odnosno poldrug sata. Cijelo vrijeme su ih psihički maltretirali, provocirajući "eto koliko vaši vode računa o vama, vi unutra a oni pucaju po vama". Srećom po hrvatske dragovoljce, EZ-ov promatrač bio je savjestan i hrabar. Premda su mu jugovelikosrpski vojnici nudili zaklon od kiše i metaka, odbio je to. Kao i hrvatski zarobljenici, bio je svjestan da im je nekakvi jamac života, jer bi njegovim odmicanjem od zarobljenih Hrvata "slučajno" koja zalutala bomba ili granata pala među dragovoljce.[1]
Oko 21 sat zarobljenici su čuli zapovijed s male radijske postaje koja je bila kod vođe niških specijalaca. Zapovijeđeno mu je da "odvede ustašku marvu" do nekog skladišta. Na to je taj isti odbio zapovijed riječima "Ne primam naređenja preko žive!". Prošlo je tridesetak minuta i pojavio se neki oficir JNA. Škverske su dragovoljce gonili ka usjeku željezničke pruge. Tjerali su ih puzati po tračnicama i blatu, dok su im metci fijukali iznad glava. Puzali su hrvatski dragovoljci tako oko dvjesta metara. Nakon te dionice bili su skroz mokri i blatnjavi. Takve su ih uveli u jedan podrum, koji je na istočnoj strani vojarne Lore, uz ogradu Brodograđevne industrije Split. Tu su ih nastavili psihički maltertirati do dva-tri sata u zoru sljedećega dana, 19. prosinca 1991. godine.[1]
Oslobađanje
Rano u zoru po hrvatske je dragovoljce došao autobus Brodograđevne industrije Splita. Došao je sukladno postignutom sporazumu o razmjeni škverskih dragovoljaca. Sporazum je potpisan između Kriznog štaba Općine Split, JNA i promatrača EZ-a. [1]
Pokazalo se da je okidač iznenadnom zarobljavanju bilo stradavanje petorice pripadnika JNA u raketnoj bazi Žrnovnica kao i gubitak raketne baze JNA u Žrnovnici. Zarobljavanje nije bio motiv, nego okidač, jer su iz JNA samo čekali prigodu. Zarobljavanje hrvatskih dragovoljaca bila je osveta JNA. Poslije svih tih zbivanja obje su strane držale zarobljenike do konačnog sporazuma. [1]
Izvučeno oružje TO iz Lore hrvatske snage odmah su poslale na bojište. [1]
Hrvatski heroji
Hrvatski dragovoljci koji su riskirali svoje živote i hrabro i požrtvovno obavili zadaću su Goran Kosor, Jerko Letica, Ivica Bubić (otac Davor), Frano Delić, Branko Mužinić, Toni Jurašin, Ante Kušeta, Pero Škarica, Ivica Bubić (otac Mate), Stipe Knezović, Tihomir Buković, Jure Rađa, Vlado Bilobrk, Jakov Vujević, Miljenko Šućur, Neno Kuzmanić, Milenko Brdar, Pero Rogošić, Nikola Jurišić, Marko Brković, Tonči Boić, Joško Tadić (viljuškarist – BIS), Marko Milić (viljuškarist – BIS) i Jadranko Krčum (Krizni štab).[1]