Raoul Goldoni
Raoul Raul Goldoni (Split, 27. siječnja 1919. – Zagreb, 24. ožujka 1983.) je bio hrvatski slikar, kipar, likovni urednik, projektant interijera, dizajner. Svjetski je pionir na području likovnog oblikovanja u staklu. Pisao je u teorijskim problemima umjetničkog odgoja.
Izrazio se kroz nekoliko stilova: u okvirima Cézanneova konstruktivističkog slikarstva, fovizma, apstrakcije, ekspresionizma. Slikao je mrtve prirode, krajobraze, crteže, interijere, ilustracije i likovne opreme knjiga, dizajnirao je tapiserije, keramiku. Jedno od njegovih dizajnerski najkompleksnijih djela u kojem je riješio čitav dizajnerski program obuhvaćajući različite materijale staklo, kovina, keramika, tekstil, drvo, beton, što je bio hotel Libertas u Dubrovniku, radio je od 1969. do 1971., uništen je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Raul Goldoni radio je skice za serijsku proizvodnju. Dizajnirao je čaše, tanjure, boce i vaze. Drugi dio njegova opusa čini modeliranje unikatnih skulptura, staklenih biomorfnih objekata.
Životopis
Rodio se je u Splitu. U rodnom je gradu 1938. maturirao na Realnoj gimnaziji. Još kao gimnazijalac počeo se baviti slikarstvom te je još prije nego je maturirao izlagao na skupnim izložbama u Splitu.
Na studij je otišao u Zagreb gdje je u klasi Marina Tartaglije ratne 1942. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sljedeću akademsku godinu 1942/43. nastavio je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. 1944. je godine otišao u partizane. Radio je u partizanskom tisku pri hrvatskim partizanskim postrojbama na poluotoku Istri. Stevan Binički svjedočio je pred "Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina putem kulturne suradnje s okupatorom", 7. kolovoza 1945., zajedno s kolegama da im je slikar Josip Horvat Međimurec pomogao tijekom rata i da je bio antifašist. U istom svjedočenju spomenuo je Goldonijev odlazak u partizane i kako je Horvat bio upoznat s time.[1]
Dvije godine nakon rata zaposlio se je kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske gdje je radio do 1951., dvanaest je godina proveo u izdavačkom poduzeću »Mladost« Dok je bio likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost, pozvao je hrvatsku slikaricu Cvijetu Job raditi na oslikavanju bajki Ivane Brlić-Mažuranić.[2]
Još dok je radio u Mladosti, zaposlio se je u Staklarskoj školi kao nastavnik oblikovanja i obradbe stakla. Tri godine poslije postao je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1967. godine radi u Rogaškoj Slatini u tamošnjoj tvornici stakla kao voditelj odjela za dizajn. 1969. zajednom sa skupinom osnivača osnovao je Galeriju Forum.
Pored Žarka Vinceka, kao suradnici na projektima Andrije Čičina-Šaina često se pojavljuju Zdenka Rabotić, Spomenka Maretić, Ljerka Saw, Zdenko Sila, Vojo Kalavaris, Dunja Čičin-Šain (kći Andrije Čičin-Šaina), te slikar Raul Goldoni kao projektant interijera.
Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama. Djela mu se nalaze u raznim galerijama, među ostalim i u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču.[3] Interijeri koje je dizajnirao i zahvati u prostoru nalaze se diljem Hrvatske.
Citati
Nagrade
- 1959.: Zagrebački triennale primijenjenih umjetnosti – II. nagrada za projekt stakla)
- 1959.: Nagrada grada Zagreba za industrijsko oblikovanje
- 1978.: Zagrebački salon - nagrada za skulpturu
- 1968.: izložba Form und Qualität, München 1968 – Zlatna medalja bavarske vlade za skulpturu u staklu
- 1974.: Nagrada »Vladimir Nazor«
Izvori
- Igor Brešan: Igra staklenih oblika Raoula Goldonija, Slobodna Dalmacija, 13. lipnja 2012.
- Vlado Bužančić i Darja Tomić: Raoul Goldoni, Hrvatski biografski leksikon 2002.
- ↑ HR-HR-HDA-306: ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 - svjedočenje Stevana Binčki: „...Horvata sam upoznao nekako u veljači 1944 g. Ja sam bio od ustaša progonjen i zatvaran. Konačno sam pušen i povraćen u vojsku, odakle sam ranije bio dezertirao. Tada su me smjestili najprije u t.zv. Zbor kamo se je dodjeljivalo sve sumnjive elemente. Odavle sam upućen u prosvjetnu bojnu, a odanle u slikarski otsjek Minorsa, gdje je Josip Horvat-Međimurac bio izvjestitelj...saradjivajući s njime danomice i razgovarajući o svemu, pa i o politici, stekao sam o Horvatu dobro mišljenje u pogledu njegovog političkog stava. Izražavao je svoje antifašističko uvjerenje, odnosno antiustaško i protunjemačko....Mi nismo izlazili na nijedno ratište radi izrade ratnih slika. Spram viših vlasti tvrdio je da se sve to može izraditi u ateljeu. Međutim u ateljeu mo svi sabotirali svaki rad.... Koliko znam Horvat nikad nije bio ustaški oficir, a niti je nosio ustašku uniformu. Nosio je domobransku uniformu, premda nije bio pravi vojnik nego vojni činivnik.... Znadem da jeHorvatu bilo poznato da drugovi Tomić-Mičeli Valerijan, Goldoni Raun i Vojvodić Ivan namjeravaju preći partizanima, mte da su u tu svrhu zatražili premještaj na Sušak, da tako lakše neopazice, zbog njihovih familija mogu preći partizanima. Horvat je višim vlastima predložio njihov premještaj i na taj način omogućio ostvarenje njihova plana.... Kasnije su se iz šume javili pismom. Horvat nam je pročitao ovo pismo i zatim poništio...”
- ↑ *Cvijeta Job, u povodu velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibanj 2003.: Čudesni svijet minijatura. Razgovarala Barbara Vujanović, Vijenac, Broj 239, 01.svibnja 2003. ISSN 1330-2787. Preuzeto 8. siječnja 2013.
- ↑ Igor Brešan: Pedeseti rođendan bolske galerije slavi se u Splitu: brački klasici na splitskoj Pjaci , Slobodna Dalmacija, 5. studenoga 2013.