Pseudobotrys
| Pseudobotrys | |
|---|---|
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Aquifoliales |
| Porodica: | Cardiopteridaceae |
| Rod: | Pseudobotrys Moeser |
Pseudobotrys rod je drveća iz porodice Cardiopteridaceae, reda Aquifoliales. Obuhvaća dvije priznate vrste, obje endemične za Novu Gvineju. Rod je osobito prepoznatljiv po dvospolnim cvjetovima koji se najčešće razvijaju iz karakterističnih zadebljanja na deblu te po plavim koštuničavim plodovima.[1]
Opis
Pripadnici roda su stabla visoka do približno 18 m. Listovi su jednostavni, spiralno raspoređeni, bez palistića, kožasti i cjelovita ruba. Nervatura je perasta.[2]
Cvatovi se najčešće razvijaju na posebnim zadebljanjima na deblu, gdje tvore kratke čuperke ili metlice; samo se rijetko pojavljuju u pazušcima listova. Zadebljanja mogu postati prilično velika i na deblu izgledati kao da su spiralno poredana. Cvjetovi su dvospolni i peterodijelni. Cvjetna stapka pri osnovi nosi brakteole, a prema čaški je zglobno raščlanjena.[2]
Čaška ima pet ljubičastih lapova, pri osnovi sraslih, a slobodni se dijelovi u pupu preklapaju; čaška ostaje i uz razvijeni plod. Latica je pet, uske su i linearne, bijele ili ljubičaste. U donjem su dijelu srasle u cijev, dok su im slobodni vrhovi u pupu valvatni i blago savijeni prema unutra.[2]
Prašnika je pet i duljinom gotovo dosežu latice. Filamenti su tanki, prema osnovi prošireni i prirasli uz latice. Antere su linearne, pri osnovi pričvršćene i otvaraju se prema unutrašnjosti cvijeta.[2]
Plodnica je jajasta do gotovo kuglasta, s dugim tankim vratom tučka i malom spljošteno-glavičastom njuškom. Plod je mesnata koštunica koja sazrijevanjem poprima plavu boju, katkad s metalnim sjajem. Egzokarp je tanak i mesnat, a endokarp tvrd, odrvenio i bradavičav. U njegovoj unutrašnjosti uz funikulus nastaje nepotpuna lažna pregrada (pseudoseptum). Razvija se jedna sjemenka koja je oblikovana oko te pregrade. [2]
Rasprostranjenost i ekologija
Pseudobotrys je ograničen na Novu Gvineju, gdje je zastupljen i u zapadnom, indonezijskom dijelu otoka i u Papui Novoj Gvineji.[1]
Pripadnici roda rastu u različitim tipovima vlažnih tropskih šuma, od nizinskih područja do približno 1600 m nadmorske visine. Zabilježeni su u primarnim šumama, uključujući močvarne sastojine, te u drugim vlažnim šumskim staništima.
Kombinacija dvospolnih cvjetova, cvatova koji izbijaju iz zadebljanja na deblu, uskih latica sraslih pri osnovi i plavih koštunica omogućuje prilično lako razlikovanje roda od drugih Cardiopteridaceae. Od morfološki donekle sličnog roda Gonocaryum osobito se razlikuje izraženom kauliflorijom; kod Gonocaryuma cvatovi se samo vrlo rijetko razvijaju neposredno na deblu.
Sistematika i povijest
Rod je opisao njemački botaničar Walter Moeser 1912. godine u časopisu Repertorium Specierum Novarum Regni Vegetabilis. U istoj je publikaciji opisao Pseudobotrys dorae, tipsku vrstu roda.
Iste je godine August Adriaan Pulle opisao drugu novogvinejsku vrstu kao Chariessa cauliflora. Hermann Otto Sleumer premjestio ju je 1940. u Pseudobotrys, čime je rod dobio današnji sastav od dvije vrste.
Pseudobotrys je izvorno i tijekom većeg dijela 20. stoljeća bio svrstan u široko shvaćenu porodicu Icacinaceae. Sleumer ga je tako obradio u reviziji azijskih i malezijskih Icacinaceae iz 1969. te u Flora Malesiana 1971.
Molekularnofilogenetskim istraživanjima početkom 21. stoljeća pokazano je da tradicionalno široko shvaćene Icacinaceae nisu monofiletske. Pseudobotrys je uključen u proširenu porodicu Cardiopteridaceae unutar reda Aquifoliales. Novija istraživanja peluda i filogenetskih odnosa dodatno su poduprla njegovu bliskost s ostalim pripadnicima te porodice, osobito s rodom Citronella.
Plants of the World Online prihvaća rod i dvije vrste.
Vrste
- Pseudobotrys cauliflorus (Pulle) Sleumer
- Pseudobotrys dorae Moeser