Posljednja večera (Veronese)

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir slika

Posljednja večera je monumentalno manirističko ulje na platnu (jedno od najvećih u 16. stoljeću promjera 5,56 x 12,8 metara) Paola Veronesea iz 1573. godine zbog koje ga je inkvizicija optužila za nedoličan prikaz Posljednje večere, te je morao promijeniti naziv slike u Krist u Levijevoj kući.

Središnji dio slike s Isusom kojega okružuju sv. Petar i Ivan dok je Juda Iškariotski uznemirena osoba desno u crvenom i u sjeni.

Na slici nema sklonosti nadrealnom, kao u slikama drugih manirista, dapače Veronese svoju geometrijski jasnu kompoziciju duguje Leonardovim i Rafaelovim slikama, dok raskoš gozbe sliči na Titianova djela. Na prvi pogled, slika djeluje kao djelo visoke renesanse, samo 50 godina kasnije naslikano. No, jedan snažan maniristički element prevladava, a to je prevaga vizualnog bogatstva, prave gozbe za oči, nad renesansnim konceptom humanističkog uzdizanja duše. To se najbolje vidi iz nemogućnosti čitanja slike, tj. trenutka Posljednje večere koji je prikazan. Veronese je isticao kako je umjetnikov zadatak da prikaže sve iz domene vidljivog svijeta, te na ovoj slici on smatra da nema ništa važnije od njegovih osjetila.

Povijest

God. 1573. Veronese je bio pozvan da pred Svetim sudom inkvizicije pojasni svoju sliku Posljednja večera koju je naslikao u raskošnom kasnorenesansnom stilu za dominikanski samostan sv. Giovanni Paola, gdje je trebala zamijeniti ranije Titianovo djelo koje je nestalo u požaru 1571. god. Transkript sa tog suđenja je sačuvan i pokazuje kako su inkvizitori spočitavali Veroneseu njegov realizam:

„Sporni” detalj slike s njemačkim vojnicima koji piju.

„Inkvizitori su najprije naložili Veroneseu da se predstavi, navede svoju djelatnost i da opiše svoju sliku.

"Na ovoj slici," tužitelj je upitao, "koji je značaj čovjeka kojemu krvari nos?" "Želio sam prikazati slugu kojemu nos krvari zbog neke nezgode," odgovorio je slikar. Inkvizitor ga je potom upitao što radi apostol koji je prikazan odmah do svetog Petra. "On ima čačkalicu s kojom čisti svoje zube," odgovorio je Veronese.

"Zar je dolično na Gospodinovoj posljednjoj večeri naslikati lakrdijaše, pijanice, Nijemce, patuljke i slične neuglednosti?" Inkvizitor je zamjerio i njemačke vojnike koji su prikazani kako jedu i piju na stubama, te zabavljače i druge dodatne likove. "Njemačka je," izjavio je on misleći na Martina Luthera, "zaražena herezom." Veronese se pokajnički pravdao kako je samo kao slobodan umjetnik želio prikazati Kristovu posljednju večeru u bogataševoj kući gdje je sasvim normalno očekivati da dođu i drugi gosti, te sluge i zabavljači. Veronese se branio kako je slikao u duhu učenja svojih učitelja, poput Michelangela u Sikstinskoj kapeli, ali nije bio svjestan svoje pogreške i nereda kojega je prouzročio.”

(Francis Marion Crawford, Salve Venetia, New York, 1905. Vol. II, str. 29.–34.)

Inkvizicija se nije dojmila ovim odgovorom. Veroneseu je presuđeno da mora u tri mjeseca promijeniti sliku, na što je on jednostavno promijenio naslov slike u Krist u Levijevoj kući. Iako je i ova tema bila iz Evanđelja, bila je manje doktrinološki stroga jer se u njoj izričito spominje prisutnost „griješnika”

Zbog izostanka duhovne dimenzije slike i autorove nebrige za njen smisao, slika je dugo, sve do 19. stoljeća, bila zanemarivana. Danas se slika nalazi u Galeriji Akademije u Veneciji.

Izvori

• Norman Land, Poetic License iz The Potted Tree: Essays in Venetian Art, Camden House, 1994., str. 57.-70.