Romanička arhitektura je stil gradnje koji je bio raširen Europom od kraja 10. stoljeća sve do razvoja gotičke arhitekture u Francuskoj u 12. stoljeću. Romaničku arhitekturu gotički stil nije zamijenio svugdje jednako i u isto vrijeme, tako da romanička gradnja prevladava i do 13. stoljeća u zemljama današnje Njemačke, Engleskoj, Španjolskoj i Italiji.
Romanička arhitektura donosi stil koji za uzor uzima tradiciju rimske antičke i kasnoantičke umjetnosti i nakon njih je prvi stil koji je svojim izrazom ujedinio cijelu Europu. Iako s regionalnim različitostima, elementi po kojima je romanički stil prepoznatljiv su uporaba polukružnog luka, bačvastih svodova, masivnih zidova i kubičnih kapitela, često s biljnim i figuralnim ukrasima.
Upravo u vrijeme romanike širom Europe počinje gradnja iznimno velikog broja građevina. Tako francuski redovnik i kroničar Rodulfus Glaber oko 1000. godine zapisuje: "Bila je skoro već godina treća nakon Tisućite kada se u cijelom svijetu pristupilo obnovi crkvenih bazilika, ali posebno u Italiji i Galiji; iako su neke bile u dobrom stanju i nisu bile potrebite svaki se kršćanski narod natjecao s drugim kako bi stekao još ljepšu. Činilo se kao da je svijet sam, otresavši sa sebe starost, odjenuo bijeli plašt crkava."
Na slici: Pročelje Katedrale sv. Stošije u Zadru.