Vojin Bakić (Bjelovar, 5. lipnja 1915. - Zagreb, 18. prosinca 1992.), hrvatski kipar srpskog podrijetla.
Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939), specijalni tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu (1939). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940) pokazao crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
U Drugom svjetskom ratu, ubijena su mu četiri brata (jedan od njih je Milan Bakić Baja). Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956.), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950. - 1953.; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952., izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.