Lev Davidovič Landau (Baku, 22. siječnja 1908. – Moskva, 1. travnja 1968.), ruski fizičar. Od 1932. ravnatelj Instituta za fiziku u Harkovu; izgradio je takozvanu sovjetsku školu teorijske fizike, pa je Harkov postao središte teorijske fizike u bivšem Sovjetskom Savezu. Od 1946. član Akademije znanosti SSSR-a, te od 1947. profesor u Moskvi. Landau je istraživao gotovo cijelo područje teorijske fizike: teoriju polja, dijamagnetizam tvrdoga tijela, kvantnu elektrodinamiku, fiziku niskih temperatura (niskotemperaturna fizika), nuklearnu fiziku, probleme elementarnih čestica i kozmičke zrake. Smatra se jednim od najvećih fizičara 20 stoljeća. Za radove o superfluidnosti (supratekućina) helija dobio je 1962. Nobelovu nagradu za fiziku. Autor je niza knjiga. Postumno su mu izdani Sabrani radovi (rus. Sobranie trudov, I–II, 1969.). Teorijski doprinos tumačenju suprafluidnosti helijeva izotopa 4He prvi su dali Laszlo Tisza i Lev Davidovič Landau 1941. u dvokomponentnom modelu s kvazičesticama fononima i rotonima, a kvantnomehanički ju je nadogradio Richard Feynman. Objašnjenje suprafluidnosti izotopa 3He uklopilo se u poopćenu BCS-teoriju (supravodljivost). Pročitaj cijeli članak…