Polisario
 |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
Narodni front za oslobođenje Sagija el Amre i Rio de Oroa (Front Polisario) (šp. Frente Popular de Liberación de Saguía el Hamra y Río de Oro, Frente Polisario), oslobodilački je pokret koji se bori za međunarodno priznanje i neovisnost Zapadne Sahare od Maroka. Od 1979. Ujedinjeni narodi priznaju Polisario kao predstavnika naroda Zapadne Sahare.[1]
Povijest
Polisario je osnovan 10. svibnja 1973. godine s ciljem da se oružanom borbom oslobode Sagija el Amra i Rio de Oro od španjolskih kolonijalnih vlasti. Utjecaj Polisaria je postupno rastao u Zapadnoj Sahari i pridruživalo mu se sve više boraca. U lipnju 1975. misija Ujedinjenih naroda posjetila je koloniju i zaključila da postoji „sveopći konsenzus“ među stanovništvom za neovisnost kolonije, a protiv podrške španjolskoj vlade ili za ujedinjenje s nekom susjednom državom i da je Polisario najjača politička snaga u zemlji.
Španjolska je državna vlada sredinom 1975. godine odlučila povući se iz Zapadne Sahare, pa je 14. studenoga potpisala Madridski dogovor s Marokom i Mauretanijom, prema kojemu je Maroko do 1976. trebao preuzeti kontrolu nad Sagija el Amrom, a Mauretanija nad Rio de Orom. Vođe Polisarija nisu se složili s odlukom španjolske vlade, pa su 27. veljače 1976. godine proglasili Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku i nastavili oružanu borbu za neovisnost Zapadne Sahare, sada protiv Maroka i Mauretanije.
Pod pritiskom učestalih oružanih napada Polisarija, Mauretanija je potpisala mirovni sporazum s Polisariom 5. kolovoza 1979. godine, kojim je priznala pravo Zapadne Sahare na nezavisnost i odrekla se prava na bilo koji dio njenog teritorija. Maroko je negativno reagirao na ovaj sporazum i jednostrano pripojio teritorij Zapadne Sahare, koji su napustile mauretanske snage.[2] Od tada Polisario vodi borbu za nezavisnost samo protiv Maroka, koji kontrolilira dvije trećine Zapadne Sahare. Polisario ima kontrolu nad samo jednom trećinom teritorije, koja je uglavnom pustinja, ekonomski zaostala, sa mnogo minskih polja i uglavnom nenaseljena. Polisario u svojoj borbi prima značajnu podršku Alžira, gdje se trenutačno nalazi i baza Pokreta.
Dana 6. rujna 1991., potpisan je mirovni sporazum između Polisarija i Maroka, koji je predviđao referendum o neovisnosti koji se trebao održati naredne godine. Međutim, bilo je neslaganja oko prava glasa i svi napori da se ponovo pokrene proces su propali. Tako referendum o neovisnosti Zapadne Sahare od Maroka još uvijek nije održan. Zapadnosaharske izbjeglice u Alžiru vrše pritisak na rukovodstvo Polisaria da nastavi oružanu borbu, ali se primirje ugovoreno 1991. još uvijek poštuje.
Izvori
- ↑ Point 7, Res. 34/37 -Question of Western Sahara- 34th General assembly UN, 21. studenoga 1979., Pristupljeno 23. travnja 2013.
- ↑ BBC Country Profile, Pristupljeno 23. travnja 2013.