 |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Nizozemski jezik. (Rasprava) |
Nizozemski jezik je jedan od zapadnogermanskih jezika. Nastao je iz donjofranačkog (jedne od grana donjonjemačkog) i drugih dijalekata donjonjemačkoga jezika, te se dalje razvijao u "nižim zemljama Franačke" – sjeverozapadno od Benrathske linije. Znanost o indogermanskim jezicima/Germanistika smješta nizozemski jezik kao zapadnu granu donjonjemačkog jezika uz bok donjosaskog jezika i istočnodonjonjemačke grane njemačkog jezika. Govornici donjonjemačkih (sjevernonjemačkih) narječja i oni koji ih razumiju, u pravilu su sposobni (većim dijelom) razumjeti i nizozemski. Nizozemski se jezik stoga s pravom može opisati kao strani jezik kojeg germanofoni najlakše mogu naučiti. Zbog, u usporedbi s nizozemskim, složenije njemačke gramatike, ova izjava doduše ne vrijedi i za govornike nizozemskog jezika koji nauče njemački.
Prvobitno se, a i danas pretežno, nizozemski govori u Nizozemskoj, flamanskom dijelu Belgije, u Bruxellesu, kao i u pograničnim regijama Francuske i Njemačke. Na jezičnoj granici prema njemačkome narječja nizozemskog odnosno donjofranačkog neprimjetno prelaze u zapadnosrednjonjemačka narječja, koja su također franačkog podrijetla.
Nizozemski se zasniva na donjonjemačkome književnom jeziku 17. stoljeća, koji je postupno bio obogaćivan izrazima iz narječja pokrajinā Brabant i Holandije. Starija inačica bio je prekoregionalni jezik Hanze, koji je napose bio u uporabi u Antwerpenu, Bruggeu a nedugo potom i u Holandiji, gdje se proširio kao jezik trgovine i učenosti. Posuđenice dolaze iz francuskog te u novije vrijeme pretežno engleskog jezika. Što se rječnika tiče, nizozemski je u znatno većoj mjeri od suvremenog njemačkog očuvao staronjemačke riječi. Daljnji jezični razvitak i novi oblici današnjeg njemačkog jezika nikad nisu uspjeli ući u nizozemski jezik, pa tako u (književnome) njemačkom već nestali pojmovi nastavljaju živjeti u nizozemskome (npr. Oorlog, lenen, kiezen, verbazen). Za razliku od književnog njemačkog, riječi su glasovno nepromijenjene = "platt" (= ravne), dakle nisu sudjelovale u promjeni suglasnika u njem. knjiž. jeziku.
Primjeri (nizozemski/njemački): koninkrijk/Königreich (= kraljevina, kraljevstvo), koopman/Kaufmann (= trgovac), paard/Pferd (= konj), verbeteren/verbessern (= poboljša(va)ti, popraviti/popravljati), wetenschap/Wissenschaft (= znanost).
Uz to se u nizozemskom nalaze mnogi izrazi donjofranačkih narječja, koji su doduše već stoljećima dio standardnog leksika.
Struktura nizozemskog jezika sveukupno, unatoč gramatičkih pojednostavljenja, seže u donjonjemački jezik ranoga novog vijeka. Građa rečenice se tijekom stoljeća jedva nešto izmijenila.
Stari donjofranački dijalekti su u međuvremenu u Nizozemskoj jako potisnuti. Danas još samo limburški ima položaj pravog regionalnog jezika. U Nizozemskoj također rasprostranjena narječja, frizijski i donjosaski se još snažnije čuvaju. Njihov je utjecaj na standardni nizozemski jezik međutim zanemariv.
Većina donjonjemačkih dijalekata koji se govore u Nizozemskoj ubraja se u donjofranački. Franačkog su podrijetla te u bitnoj mjeri srodni s rajnskim i moselfranačkim narječjima njemačkog govornog područja. Zajedno s donjosaskim (uključujući zapadnofalački) oni tvore zapadnu (stariju) granu donjonjemačkog (istočnosrednjonjemački je nastao tek uslijed seoba u 12./13. stoljeću). Donjofranački se nastavlja na starofranačka (salijska) narječja, na kojima se zasniva i njemački: kao posljedica promjene suglasnika, ona su se postupno pod utjecajem narječja drugih germanskih plemena (alemanički, bavarski) razvila u starogornjonjemački. Njegova osnovna obilježja ipak su ostala franačka.
Franački je već zarana prožeo i starosaski (današnji donjosaski) te ga time učinio jednim od njemačkih narječja. Bez obzira na činjenicu da su oba jezika pripadala njemačkom jezičnom savezu, upravo su preko ove uske unutrašnje povezanosti donjofranački i donjosaski već u ranome srednjem vijeku morfološki bili vrlo bliski. Stoga ne začuđuje što je u kasnome srednjem vijeku nastao jedinstveni književni jezik, koji se sve više i više učvršćivao kroz živo trgovinsko dopisivanje unutar Hanzeatskog saveza; danas se taj jezik obično zove srednjodonjonjemački.
Između donjonjemačkog i gornjonjemačkog službenog jezika događalo se stalno jezično razmjenjivanje; postojao je zajednički rječnik (leksik), a čak su i poslovice i idiomatski izrazi bili isti. Unatoč glasovnih osobitosti, donjonjemački je uvijek bio dio jezika njemačke kulture. To se raspoznaje i po iznimno velikom podudaranju današnjeg nizozemskog s ranim oblikom standardnog njemačkog jezika.
Daleko najveći dio nizozemskog rječnika potječe od srednjodonjonjemačkog, književne inačice donjosaskog koja je sve do 17./18. stoljeća bila obvezatni jezik sporazumijevanja na cjelokupnom sjevernonjemačkom prostoru. Donjonjemački je raspolagao i narječjima uvjetovanim zasebnim rječnikom, koji se danas u potpunosti pojavljuje u nizozemskome (vidi: Rječnik nizozemskog jezika). I nizozemska gramatika se zasniva na srednjodonjonjemačkome, međutim s vremenom je značajno pojednostavljena (jako ograničena sklonidba imenica i pridjeva).
Donjofranački element se potvrdio u izgovoru (fonetici), sukladno mjesnoj uporabi jezika. Nizozemski je kao zapadnogermanski jezik također srodan engleskom (anglosaskom) i frizijskom. Afrikaans (ranije "kapnizozemski"), povijesno gledano najmlađi zapadnogermanski jezik, kojim se prije svega govori u Južnoafričkoj Republici i Namibiji, neposredni je potomak nizozemskog. Sve do kraja 19. stoljeća današnji se nizozemski zvao nederduitsch (donjonjemački) ili "duitse taal der nederen landen" (njemački jezik niskih zemalja) (pogledaj ovdje). Tek se nakon toga postupno progurao naziv nederlandsch (danas "nederlands").