Pleonazam

Pleonazam (grč. πλεονάζω, imati napretek, obilovati) je nizanje istoznačnih riječi u govoru. Njime se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju istoznačnice ili bliskoznačnice.

Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam:

• Neosviješteni pleonazam je jezična greška. To je pojava nepotrebnog nizanja riječi u govoru, tako da ono djeluje nespretno, neprimjereno i nezgrapno. Na primjer: Pokrenuti inicijativu, Vidio sam svojim vlastitim očima, Ja, osobno, mislim., Mala ptičica, investicijska ulaganja...

• Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, kadšto ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura.

Primjeri

Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevu, Krležinu i Matoševu pjesništvu:

• Tin Ujević, "Svakidašnja jadikovka"

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,

i nemiran i očajan.

• Miroslav Krleža, "Ni med cvetjem ni pravice"

Glavobolka, bogi cvet,

glava zna od nje bolet.

• Antun Gustav Matoš, "Srodnost"

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin

dršće, strepi i zebe kao da je zima...

Poveznice

• Tautologija (retorika)

Izvori

• Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb 1974. str. 1028

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.