Perspektiva (likovna umjetnost)

Perspektiva u likovnoj umjetnosti je način prikazivanja volumena i prostora na plohi slike, stvaranje predodžbe o dubini prostora. Povijesni načini prikazivanja perspektive:

portal: likovna umjetnost

Vertikalna perspektiva

Vertikalna perspektiva na romaničkoj iluminaciji iz 10. st.

Vertikalna (ikonografska) perspektiva je način prikazivanja prostora po kojemu prostor prikazuje na plohi tako da se ono što je u zbilji udaljenije, postavlja iznad onoga što je u zbilji bliže. Umjesto nizanja planova preklapanjem u dubinu, prostorni planovi se slažu jedan iznad drugoga, tako da se nigdje ne preklapaju. Vertikalna se perspektiva pojavljuje u starom egipatskom slikarstvu, na asirskim reljefima ili arhajskim grčkim vazama, u europskom romaničkom slikarstvu, i jedna je od karakteristika dječjeg crteža. Svi oblici prikazani ovom perspektivom poštuju zakon plohe, tj. najširom stranom su prikazani na plohi, jer tako najbolje opisuju svoj oblik. U prikazu vertikalnom perspektivom, gornji lik je uvijek dalji. Tako se egipatski reljefi trebaju čitati od dolje prema gore i to s desna na lijevo, pa s lijeva na desno, pa opet obratno… tj. cik-cak, upravo suprotno od načina na koji čitamo strip. U romaničkom slikarstvu 11. i 12. st., iza plošno oslikanih likova i prizora, pozadina je obično podijeljena na više vodoravnih pojaseva koji su različite boje i predstavljaju krajolik.

Obrnuta perspektiva

Obrnuta perspektiva je način prikazivanja volumena u kojemu se predmeti i likovi na slici ne smanjuju razmjerno s udaljenošću, niti se usporedne crte približavaju – nego se, obratno, usporedne crte razmiču, a veličina predmeta, umjesto da se smanjuje, povećava se prema dubini prostora. Ova perspektiva je svojstvena gotičkom slikarstvu 13. i 14. st. Pored činjenice da prije razdoblja renesanse prostorni prizori nisu bili konstruirani, važno je razumjeti da slikarima obrnute perspektive nije bilo primarno predočiti prostor način kako ga vidi ljudsko oko, odnosno sa vlastitog stajališta, već im je bilo značajno točno prikazati religiozan prizor ili osobu, zorno i detaljno prenijeti određenu poruku. Perspektiva stoga ne mora prikazivati stvarni odnos prostora i likova, već može odražavati interes umjetnika ili cijelog perioda za način interpretacije života i stvarnosti.

Linearna perspektiva

Drvorez Albrechta Dürera koja pokazuje kako pravilno crtati predmete u linearnoj perspektivi

Linearna (geometrijska ili pravilna) perspektiva se temelji na prirodnom zakonu da se udaljavanjem od promatrača likovi smanjuju razmjerno udaljenosti pravocrtno, linearno – i svi nestaju u jednoj te istoj točki – nedogledu (vanishing point, punto di fuga). Otkriće linearne perspektive pripisuje se arhitektu Filippu Brunelleschiju (1377. – 1446.). Ova perspektiva se naziva i matematička i iluzionistička jer stvara autentičan dojam 3D prostora (primjeri: Masaccio "Sveto trojstvo", Piero della Francesca "Bičevanje Krista" itd.), te se koristila i u kiparstvu (reljef) i arhitekturi (lažne niše).

Atmosferska perspektiva

Detalj slike "Atenska škola" od Rafaela gdje su lukovi u linearnoj, ali i atmosferskoj perspektivi

Atmosferska (zračna) perspektiva je, poput geometrijske, prirodna pojava koja predstavlja promjenu tonova i boja uslijed udaljavanja oblika od motrišta gledatelja. Dakle što su predmeti dalji oni su bljeđi, mekši i gube se s daljinom u plavetnilo; a što su bliži to su oštriji, jačih lokalnih boja. Atmosferska perspektiva jedna je od temeljnih oznaka baroknog slikarstva 17. i 18. st., no otkrili su je već slikari visoke renesanse – Leonardo da Vinci i Rafael.

Koloristička perspektiva

Koloristička perspektiva se temelji na činjenici da nam se neke boje, u međudjelovanju s drugim bojama, čine prostorno "bližima", a druge "udaljenijima". To se temelji na iskustvu s atmosferskom perspektivom gdje je plava boja u daljini jer plava ima vrlo nisku frekvenciju i plave zrake putuju najdalje, a tople boje gube svoj intenzitet kako se udaljavaju. Umjetnici 20. st., prvenstveno fovisti, uzeli su to kao zakon prostornosti i prikazivali bliže oblike toplim bojama, a dalje hladnijim bojama.

Poliperspektiva

Modernoj i suvremenoj umjetnosti također je svojevrsna primjena načina prikaza nekog objekta iz više motrišta istovremeno – tj. poliperspektiva, (Pablo Picasso, Henri Matisse itd.). Znanstvena otkrića, kao što je teorija relativnosti, utjecala su na ovaj umjetnički pristup.