Pavao Dalmatinac
| Pavao Dalmatinac | |
| Rođenje | oko 1180.–1190., Dalmacija |
|---|---|
| Smrt | 17. veljače 1255. |
| Poznat(a) po | osnivanju dominikanske provincije u Ugarsko‑Hrvatskom Kraljevstvu; djelima iz kanonskog prava |
| Zanimanje | dominikanac, teolog, kanonist, inkvizitor |
| Vjera | Katolička Crkva |
Bl. Pavao Dalmatinac (lat. Paulus Dalmata, Paulus Hungarus, Magister Paulus (?, oko 1170. – okolica Splita, 17. veljače 1255.), hrvatski dominikanac, erudit, pravnik i teolog iz prve polovice 13. stoljeća.
Smatra se jednim od najutjecajnijih članova ranog dominikanskog reda u srednjoj Europi te ključnom osobom u osnivanju dominikanske provincije u Ugarsko‑Hrvatskom Kraljevstvu. Katolička ga Crkva štuje kao blaženika.
Kompilator kanonske zbirke Notabilia Ilае et lllae compilationis Decre i pisac djela Summade poenitentia, prvog priručnika za ispovjednike u povijesti katoličke teologije.
Životopis
O Pavlovu ranom životu sačuvano je malo izravnih podataka. Pretpostavlja se da je rođen u Dalmaciji krajem 12. stoljeća, što objašnjava njegov latinski pridjevak Dalmata. U suvremenim izvorima pojavljuje se i kao Paulus Hungarus, zbog kasnijeg djelovanja u Ugarskoj.
Obrazovanje i akademski rad
Pavao je studirao i predavao na Sveučilištu u Bologni, tada najvažnijem europskom središtu pravnih znanost. Djelovao je kao doktor i profesor kanonskog prava i teologije na Bolonjskom sveučilištu. Obnašao je i službu rektora crkve sv. Nikole de Vineis, što potvrđuje njegov visoki položaj u akademsko‑crkvenoj zajednici.
Ulazak u dominikanski red
U dominikanski red ulazi 1219. godine na nagovor magistra Reginalda iz Orleansa, bivšeg profesora kanonskog prava na Pariškom sveučilištu.
Sv. Dominik je 1221. godine poslao Pavla Dalmatinca s četvoricom dominikanske braće u Ugarsku, gdje je sudjelovao u utemeljenju samostana u:
- Zagrebu
- Virovitici
- Györu
- Albi (Szekesfehervar)
- Vesprimu
Prvi provincijal
Nakon konsolidacije redovničkih zajednica, Pavao je postao prvi provincijal dominikanske provincije u Kraljevstvima Ugarske i Hrvatske, čime je stekao izniman utjecaj na razvoj reda u srednjoj Europi.
Misionarsko djelovanje i borba protiv patarena
Pavao je djelovao kao misionar među Kumanima i kao propovjednik u Slavoniji i Bosni, gdje je dominikanski red bio uključen u suzbijanje patarenske hereze. Prema više izvora:
- patareni su spalili dva dominikanska samostana
- ubili su više redovnika (u kronikama se navodi 32 utopljena u rijeci)
Pavao je prema nekim predajama umro mučeničkom smrću, spaljen “vezan za stup”. Dominikanski martirologij navodi 17. veljače kao dan njegove smrti. Ovi događaji čine ga jednim od najranijih mučenika dominikanskog reda na ovim prostorima.
Inkvizitorska služba
Nepoznata je godina kada je bio imenovan za prvog inkvizitora, odnosno istražitelja heretičke zloće u Dalmaciji i na drugim hrvatskim područjima.
Podrijetlo i spor oko imena
U znanstvenoj literaturi postoji dugotrajna rasprava o Pavlovu podrijetlu. U srednjovjekovnim izvorima pojavljuje se kao Paulus Hungarus i Paulus de Hungaria, što je mnoge autore navelo na zaključak da je bio Mađar. Međutim, suvremena historiografija ističe da je izraz de Hungaria u 13. stoljeću označavao državnu pripadnost Ugarsko‑Hrvatskom Kraljevstvu, a ne etničko podrijetlo.
Brojni dominikanski i talijanski izvori, kao i kasnija provincijska predaja, navode ga kao Dalmata, što upućuje na dalmatinsko podrijetlo. Ovaj zaključak podržava i Stjepan Krasić u svojoj opsežnoj studiji o Pavlu.[1]
Djela i doprinos teologiji
Najvažniji doprinos Pavla Dalmatinca je:
- Notabilia Ilae et IIIae compilationis Decreti — kanonska zbirka i komentar.
- Summa de poenitentia — prvi poznati sustavni priručnik za ispovjednike u povijesti katoličke teologije. Ovo djelo imalo je veliki utjecaj na pastoralnu praksu i razvoj sakramentologije.
Štovanje
Katolička ga Crkva štuje kao blaženika. Njegov kult osobito je prisutan u dominikanskoj tradiciji i u područjima gdje je djelovao.
Značaj
Pavao Dalmatinac ubraja se među najvažnije hrvatske i srednjoeuropske dominikance 13. stoljeća. Njegov doprinos razvoju kanonskog prava, pastoralne teologije i organizacije dominikanskog reda čini ga jednom od ključnih figura crkvene povijesti toga razdoblja.
Vidi još
Izvori
- ↑ Stjepan Krasić, FR. PAULUS HUNGARUS SEU, UT ALIl VOLUNT, DALMATA O.P.« JEDNA ZANIMLJIVA LIčNOST IZ XIII ST., https://hrcak.srce.hr/file/133317