Otapalo
Otapalo je kapljevina koja može otapati različite tvari i stvarati otopine. Otapalo je sastojak otopine kojeg ima u većoj količini od ostalih sastojaka.[1]
U širem smislu, u otapalo se može ubrojiti u kemijski reagens koji kemijskom reakcijom prevodi čvrste tvari u otopine (npr. mineralne kiseline koje otapaju metale).
U užem smislu pojam otapala se ograničava na organska otapala, hlapljive tekućine različita sastava.
Vrste Otapala
Otapala se dijele na polarna otapala (s visokom dielektričnom konstantom), npr. dimetil-sulfoksid, (CH3)2SO, i nepolarna otapala (s niskom dielektričnom konstantom), npr. ugljikovodici. Najviše upotrebljavano polarno otapalo je voda.
U kemijskim laboratorijima i u industriji za otapanje masti, ulja, smola, kaučuka, voskova, lakova, celuloznih derivata i sl. upotrebljavaju se različiti ugljikovodici, alkoholi, esteri, glikol-eteri, aceton, kloroform, trikloretilen, ugljik-tetraklorid, benzen i njegovi homolozi kao toluen i ksileni, i dr. Mnoga organska otapala vrlo su zapaljiva, pare su im otrovne i u smjesi sa zrakom lako eksplodiraju.
Svojstvo otapanja
Za uspješnost otapanja dovoljno je da su veze između čestica otapala podjednake vezama između čestica tvari koja se otapa, kao što je to kod kemijskih spojeva slična sastava i građe. Tako će se slabo polarne ili nepolarne tvari (s ugljikovodičnim lancem, npr. masti) lako otapati u nepolarnim otapalima kao što su ugljikovodici, a polarne tvari, npr. anorganske soli, otapat će se dobro u vodi. Za uspješnost otapanja neke tvari ključno je svojstvo otapala kako ono solvatizira (okružuje) čestice otopljene tvari, da li je to proces u kojem se energija oslobađa.
Otapala se primjenjuju pri provođenju kemijsko-tehnoloških operacija i separacijskih tehnika (ekstrakcija, ekstrakcijska destilacija), kao medij za odvijanje mnogih vrsta kemijskih reakcija, kao sastavni dijelovi lakova, tiskarskih boja i ljepila, za odmašćivanje metala i pri kemijskom čišćenju tekstila. Pri ocjeni uporabne vrijednosti otapala treba uzeti u obzir i njihovu zapaljivost i fiziološki učinak.
Izvori
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Tehnički leksikon, Zagreb 2007. ISBN 978-953-268-004-1, str. 813.