Nuraghi
Nuraghe (izgovor: [nu'rage]) (množina talijanski: nuraghi; sardinski: nuraghes) je glavni oblik megalitskih građevina na Sardiniji koje datiraju od prije 1000. pr. Kr., a danas se smatraju simbolom autohtone sardinijske kulture. Naziv joj vjerojatno potječe od sardinskog naziva za brojna mjesta: Nurra, Nurri, Nurru, što ima korijene u izrazu za gomilu kamenja ili otvor u zemlji - nurra[1]
Nuraghi su građeni na mjestu odakle se pruža pogled daleko na sve strane i obično su imali oblik valjkastog tornja koji podjseća na košnicu; neki su viši od 20 metara i bili su izrazito vješto građeni od slaganog kamena bez veziva (suhozid) jer nisu imali temelje, a znali su biti teški nekoliko tona.
Njihova funkcija nikada nije sa sigurnošću utvrđena, te se pretpostavljalo kako su služili kao hramovi[2], nastambe, vladarske rezidencije, vojna uporišta, svečane dvorane, ili, najvjerojatnije, kombinacija nekoliko funkcija. No, svima im je zajednički smještaj na strateškim mjestima s kojih se lako upravljalo okolicom.
Najnovija teorija je da su sardinijski nuraghi bili neovisna mjesta, gradovi-države (poput grčkih polisa), koji su tvorili federaciju, a gradnjom ovih citadela dijelili su teritorij između sebe.
Važniji Nuraghi
Danas je ostalo oko 8,000 nuraghija na sjeverozapadnom i središnjem južnom dijelu Sardinije, iako se pretpostavlja da ih je nekada bilo preko 30,000.[3]. Najpoznatiji su: Su Nuraxi u Baruminiju, Serra Orrios, Alghero, Torralba, Tiscali Macomer, Losa u Abasanti, Orroli, Villanovaforru, Sarroch, Olbia, itd. Od 8,000 postojećih nuraghija, samo je nekoliko znanstveno istraženo. Interes za arheologiju na Sardiniji je minimalan, osim težnje crnog tržišta za njihovim brončanim skulpturama.
Središnji toranj nuraghija u Saint Antine od Torralba. 
Nuraghe u Losi. 
Nuraghe Silanus i crkva Santa Sabina 
Su Nuraxi, unutrašnjost središnjeg tornja
Povijest
Nuraghi su građeni u neodređenoj epohi (ne prije 6. milenij pr. Kr.), i iako neki do njih datiraju iz oko 3500. pr. Kr., najveći broj je podignut od sredine do kraja brončanog doba (18.-15. stoljeća pr. Kr.). Većina se kontinuirano koristila dok Sardinija nija ušla u sastav Rima (2. stoljeće pr. Kr.).
Prema Massimu Pallottinu, strućnjaku za etrursku i sardinsku prapovijest, arhitektura nuraghi civilizacije je bila najnaprednija od svih u zapadnom Sredozemlju, uključujući i one u Magna Greciji.[4]
Bilješke
- ↑ Oxfordski rječnik engleskog jezika (online ed.), s.v. nuraghe.
- ↑ brojni maleni nuraghi su iskopani ispod vjerskih građevina (poput "labirintskog hrama" u Su Romanzesuu, nadomak Bittija u središnjoj Sardiniji)
- ↑ Encyclopedia Britannica, "Italija"
- ↑ Massimo Pallottino, La Sardegna Nuragica (Edizioni del Gremio, 1950).
Vanjske poveznice
- PREUSMJERI Predložak:Ita oznaka