Nuklearno naoružanje Ukrajine

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, neovisna Ukrajina je posjedovala treći po snazi nuklearni arsenal na svijetu. Ukrajinski nuklearni arsenal tada je bio veći od arsenala Velike Britanije, Francuske i Kine zajedno.[1] U ožujku 1994. Ukrajina je zbog vlastite i međunarodne sigurnosti donijela odluku da sama do 1996. postane ne-nuklearna sila, što je ujedno bio poticaj svim ostalim bivšim sovjetskim republikama (izuzev Rusije) da se odreknu nuklearnog naoružanja.[2]

Posljednjih 1.900 ukrajinskih nuklearnih bojevih glava poslano je 1996. u Rusiju na reciklažu, a Ukrajina je zauvrat međunarodnim sporazumom dobila jamstvo Rusije, SAD-a i ostalih nuklearnih sila o poštivanju njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Navedenim postupcima i potpisivanjem Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja iz 1994. godine, Ukrajina je postala država koja se prva dobrovoljno odrekla vlastitog nuklearnog naoružanja i danas aktivno potiče napuštanje proizvodnje nuklearnog naoružanja među svim nuklearnim silama.[3][4]

Summit o nuklearnoj sigurnosti 2010.

U Washingtonu je 2010. održan međunarodni summit 50 zemalja svijeta o nuklearnoj sigurnosti i razoružanju. Prvi konkretan uspjeh postignut je s političkim vodstvom Ukrajine na čelu s predsjednikom Viktorom Janukovičem, koje je najavilo da će se u duhu razvoja uspješnih međunarodnih odnosa, jačanja međunarodne stabilnosti i sigurnosti, najkasnije do 2012. godine riješiti svojih zaliha obogaćenog urana.

Američka delegacija predvođena predsjednikom Barackom Obamom, pozdravila je ukrajinsku odluku o reciklaži preostalih zaliha obogaćenog urana, a glasnogovornik Bijele kuće Robert Gibbs je podsjetio kako su SAD godinama pokušavale nagovoriti Ukrajinu da odustane od svojeg novog nuklearnog programa.[5] Iako nije precizirano o kojim se količinama obogaćenog urana radi, nuklearni stručnjaci tvrde kako se radi o materijalu dovoljnom za izradu više nuklearnih bojevih glava.[6]

Vanjske poveznice

Izvori