Mlakovečki | |
|---|---|
 Obiteljski grb | |
| Država | Hrvatska u personalnoj uniji s Ugarskom, Habsburška monarhija |
| Etničko podrijetlo | mađarsko |
| Naslovi | baruni |
| Utemeljenje | 16. stoljeće |
| Sadašnji rodonačelnik | izumrla |
Mlakovečki, (na mađarskom: Malakóczi, u nekim izvorima Malakoczy), hrvatska plemićka obitelj koja je vukla podrijetlo iz Ugarske, a svoj je zenit dosegla tijekom 16. i 17. stoljeća.
Obiteljska povijest
.JPG)
Obitelj je bila nositelj barunske titule i imala svoje posjede na više mjesta u Hrvatskoj, od Međimurja, preko Hrvatskog zagorja do okolice Zagreba, među kojima i utvrde i dvorce Lapšinu, Opeku, Oroslavje i Stubički Golubovec. Pripadnici obitelji bili su rodbinski vezani sa znamenitom hrvatskom velikaškom obitelji Zrinski, a poznati su i kao pristaše protestantizma. Imali su posjede i u Prekmurju, u susjednoj Sloveniji. Najpoznatiji članovi obitelji bili su:
- Ivan, spominje se 1540.
- Nikola I. (*1547; †1603.)
- Nikola II. (susedgradski), spominje se 1614, 1618. i 1635.
- Nikola III., spominje se 1667.
Mlakovečki u Međimurju
U Međimurju se Mlakovečki javljaju 4. ožujka 1540. godine, kada Gašpar Ernušt, feudalni gospodar tog najsjevernijeg hrvatskog kraja, prodaje Ivanu (Simoniću) Mlakovečkom cijelo imanje Jurovec, jedno selište na posjedu Lapšina i vinograd na Očkovskom brijegu. Kako to navodi povjesničar mr. Vladimir Kalšan u svojoj knjizi „Međimurska povijest“, prema kupoprodajnom ugovoru Ivan Simonić Mlakovečki stupio je u trajno vlasništvo posjeda. Hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand I. Habsburški, u dva je navrata kasnije, 1552. i 1554. godine, potvrdio Mlakovečkom pravo na taj posjed.
Ta je činjenica važna, jer je u međuvremenu (od 1546.) gospodar Međimurja postao Nikola Šubić Zrinski, jedan od tadašnjih najmoćnijih hrvatskih velikaša i budući branitelj Sigeta, pa su Mlakovečki i Zrinski koegzistirali kao susjedi. Obitelj Zrinski je preuzela Međimurje nakon burnih događaja u prvoj polovici četrdesetih godina 16. stoljeća, kada je 1541. godine izumrla obitelj Ernušt.
.JPG)
Nikola I. Mlakovečki iz sljedećeg naraštaja te obitelji bio je u vrlo dobrim odnosima s Jurjem IV. Zrinskim, sinom sigetskog junaka i vlasnikom najvećeg dijela Međimurja u drugoj polovici 16. stoljeća. Povjesničari dapače drže da je on nagovorio Zrinskog da intenzivno širi protestantizam na svojim imanjima. Bio je poznat kao gospodar Gradiščaka i Lapšine, a godine 1597. kupio je od Jurja Zrinskog više selišta na sjeveru Međimurja, i to na području Bukovja, Žabnika, Vratišinca i Novakovca, te tako povećao svoje posjede.
Za Nikolu I. se govorilo da je bio čovjek izuzetne fizičke snage i neustrašivosti. Zapovijedao je vojnim postrojbama u južnoj Ugarskoj i istaknuo se u bitkama protiv Turaka. U narodu još uvijek postoji živa legenda o nesretnoj ljubavi između njega i katolkinje Izabele Petroci. Nakon smrti pokopan je u Svetom Martinu na Muri, a njegova nadgrobna ploča danas se nalazi u prostorima Muzeja Međimurja u Čakovcu.
Mlakovečki u drugim krajevima Hrvatske
Tijekom vremena obitelj je stekla nove posjede i postajala sve bogatija, pa je tako Nikolin sin Nikola II. barun Susedgradski slovio kao najbogatiji i najugledniji hrvatski plemić protestantske vjere. Kad je krajem 1626. godine u okolici Bratislave u današnjoj Slovačkoj umro (najvjerojatnije otrovan) mladi hrvatski ban Juraj V. Zrinski, Nikola II. oženio se njegovom udovicom groficom Magdalenom Széchy. Dvojicu njezinih maloljetnih sinova, buduće znamenite hrvatske banove, Nikolu i Petra Zrinskog, preuzeli su tada skrbnici.
U vlasništvu obitelji Mlakovečki u 17. stoljeću bili su posjedi Susedgrad, Opeka, Oroslavje i Stubički Golubovec.
Nikola III., nasljednik Nikole II., spominje se 1667. godine, a nakon njegove smrti u povijesnim izvorima nema više podataka o toj obitelji.
Vidi još
Literatura
- mr. Vladimir Kalšan: Međimurska povijest, Izdanje: Čakovec 2006.
Unutarnje poveznice
- Barun Nikola Mlakovečki – izaslanik Hrvatskog sabora u Požunu 1618. godine (Rudolf Horvat: „Povijest Hrvatske“)
- Nikola Mlakovečki, član „Vlaške komisije“ Hrvatskog sabora (Rudolf Horvat: „Povijest Hrvatske“)