Za druga značenja, pogledajte Mladen Barbarić.Fra Mladen Barbarić (Blizanci (Čitluk, BiH), 15. kolovoza 1898. — samostan Humac kod Ljubuškoga, 10. veljače 1988.), bh. hrvatski rimokatolički svećenik, hrvatski politički uznik. Zbog hrvatstva trpio je režimske kazne u objema Jugoslavijama. Zbog ustrajne borbe protiv bezbožnog komunizma, za slobodu Crkve i hrvatskog naroda, devet je godina proveo u tamnicama.[1]
Životopis
Rodio se 1898. i dobio je krsno ime Filip. U Gradnićima je išao u osnovnu, gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu. Još tijekom gimnazijskog školovanja ušao je u franjevce. Studirao je bogoslovlje u Mostaru i Innsbrucku (Inomostu). Tijekom studija položio je svečane franjevačke zavjete 1919., a za svećenika se je zaredio 1922. u Salzburgu (Solnogradu).[1]
U franjevačkim strukturama prvo je bio odgojiteljem bogoslova u Mostaru, nakon čega je bio predavačem na Širokom Brijegu, a tijekom razdoblja predavača u Beču je 1927. doktorirao teologiju. Zatim je bio župnik u Pločama, katehet na mostarskoj gimnaziji (1931./32.). Zbog optužbe za hrvatski nacionalizam. zabranjen mu je rad rada u gimnaziji u Mostaru (1932. – 1941.). Kapelan u Mostaru i Dobrom Selu (1932.), Mostaru i Blizancima (1933.) te župnik na Humcu (1934.) i Širokom Brijegu (1934. – 1937.). Sljedeće desetljeće proveo je u Mostaru, gdje je do ratne 1941. bio profesor na Franjevačkoj bogosloviji (1937. – 1941.), pa vjeroučitelj (1941. – 1945.) i kapelan (1945. – 1947.). Rad na mjestu kapelana na samom koncu drugoga svjetskog rata prekinut je boravkom u tamnici, u kojoj je bio od svibnja do listopada 1945.. Nakon što je odradio kaznu nastavio je biti kapelanom. Bio je meštar novaka na Humcu (1947./48.). Novo zlostavljanje po jugokomunistima uslijedilo je 1948. kad su ga opet osudili na tamnicu, a kaznu je odrobijao u Zenici 1948. – 1951.. Nakon izlaska, župnikom je nakratko 1951./52. u Pločama – Tepčićima, nakon čega je opet utamničen, ovog puta na duže razdoblje, od 1952. do 1958.. Po izlasku iz tamnice, duhovnik je časnih sestara u Bijelom Polju (1958./59.), kapelan u Slanom (1959. – 1963.), Gorici (1963./64.), Humcu (1964. – 1969.), Konjicu (1969. – 1970.), Humcu (1970. – 1972.) i Čitluku (1972. – 1975.), ponovno u Slanom (1975. – 1976.) i na Širokom Brijegu (1976. – 1982.). Od 1982. do smrti je na Humcu. Dugo je godina po cijeloj Hercegovini bio propovjednik na pučkim misijama.[1]
Pisao je u katoličkim tiskovinama kao što su Kršćanska obitelj, Naša ognjišta i Kršni zavičaj. [1]
Umro je na Humcu 10. veljače 1988. u 73. godini redovništva i 66. godini svećeništva. Pokopan je na humačkome Novom groblju.[1]