Melodrama

Melodrama je dramsko djelo u kojem zaplet, obično senzacionaliziran radi snažnog emocionalnog prizvuka, ima prednost nad detaljnom karakterizacijom. Melodrama je "pretjerana inačica drame". Melodrame se obično koncentriraju na dijalog koji je često bombastičan ili izrazito sentimentalan, a ne na radnju. Likovi su često jednostavni i napisani da bi ispunili utvrđene arhetipove karaktera. Melodrame se obično odvijaju u privatnoj sferi doma, fokusirajući se na moral, obiteljske probleme, ljubav i brak, često s izazovima iz vanjskog izvora, poput "zavodnice", nitkova ili aristokratskog zlikovca. Melodramu na pozornici, filmu ili televiziji obično prati dramatična i sugestivna glazba koja publici nudi daljnje znakove o dramskim ritmovima koji se predstavljaju.

U znanstvenim i povijesnim glazbenim kontekstima, melodrame su posebno viktorijanske drame u kojima se orkestralna glazba ili pjesma koristila za pratnju radnje. Međutim, izraz melodrama danas se primjenjuje i na scenske izvedbe (viktorijanske ili druge) bez scenske glazbe, romane, filmove, televizijske i radijske emisije koje pokazuju prethodno spomenute kvalitete. U modernim kontekstima, izraz melodrama je općenito pogrdan, jer ukazuje da dotičnom djelu nedostaje suptilnosti, razvoja likova ili oboje. Prošireno, jezik ili ponašanje koje nalikuje melodrami često se naziva melodramatskim; ova upotreba je gotovo uvijek pogrdna.

Riječ "melodrama" je prvi put upotrijebljena u engleskom jeziku 1784. (1782. kao melo drame) i potječe od francuske riječi mélodrame (oko 1772.), koja je sama izvedena iz grčkog μέλος ("pjesma" ili "glazba") i francuskog drame ("drama").

U hrvatskoj književnosti i kazalištu žanr melodrame najraniji procvat je doživio u djelima baroknog dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića (1589.–1638.), čija se djela smatra ranim primjerima scenskih igara s pjevanjem i glazbom te Junija Palmotića, nerijetko i u obličju prepjevanih talijanskih libreta. Između 1610. i 1620. Gundulić je napisao melodrame čije je naslove naveo u predgovoru djela Pjesni pokorne kralja Davida (Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon, Koraljka od Šira, Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida). Sačuvane su samo četiri, koje su prijevodi-preradbe u Italiji tada popularnih libretističkih drama (djela Ottavija Rinuccinija, Klaudija Klaudijana, Agostina Beccarija i Guidobalda Bonarellija) s podosta samostalnih Gundulićevih umetaka.