Mary Edith Durham

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Edith Durham

Mary Edith Durham[1] (London 8. prosinca 1863. - London, 15. studenoga 1944.), je bila britanska antropologinja, slikarica, znanstvena ilustratorica, spisateljica, putopiskinja i kolekcionarka (tekstil). Proslavila se svojim antropološkim opisima Albanaca i običaja u Albaniji početkom 20. stoljeća.

Životopis

Mary Edith Durham rođena je u dobrostojećoj i brojnoj obitelji srednje klase i bila je najstarija od devetero djece (tri brata i šest sestara) majke Mary, čiji je otac, William Ellis, bio istaknuti ekonomist i prijatelj J. S. Milla i istaknutog londonskog kirurga Arthura Edwarda Durhama. Edith Durham, doma su je zvali Dickie, je pohađala Bedford College u Londonu (1878.1882.),[2] koji je osnovan 1849. godine kao prva visoka škola za žene u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kako je Edith bila nadarena za crtanje i slikanje, nastavila je studij na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu (Royal Academy of Arts (RA). Svoje akvarele je izlagala na brojnim izložbama, a svojim brojnim detaljnim crtežima doprinijela je izdanju sveska Prirodopisa Sveučilišta Cambridge o vodozemcima i gmazovima (1899.).[3]

Pilasti premosnik, često tuatara ili haterija

Nakon očeve smrti preuzela je brigu o bolesnoj majci. Bilo je to iscrpljujuće iskustvo koje je, pospješeno jednoličnom svakodnevnicom (dok su braća i sestre ostvarili zavidne profesionalne karijere; brat Herbert (1866.1945.) na polju medicine, sestra Florence Margaret (1869.1948.) na polju genetike) dovelo Edith do ruba živčanog sloma.

Krstarenje hrvatskom obalom

Kad joj 1895. umire otac Edith se kao najstarija od devetero braće i sestara morala posvetiti njezi bolesne majke. Možemo samo nagađati što je najdarovitijem djetetu za umjetnost u porodici značilo biti vezan za kuću, dok je gledala kako joj braća i sestre ostvaruju profesionalne karijere. Kako je bila kreativna i osoba slobodnog duha, takvo stanje ju je dovelo na rub živčanog sloma. Edith to vrijeme opisuje kao „beskrajne godine sive monotonije“ i „bijeg se činio beznadnim“. Na sreću, liječnik koji je razumio njezino stanje propisao je najneobičniji lijek: dva mjeseca izletničkog odmora svake godine. Godine 1900., prvi put u životu, Edith je u društvu prijateljice otišla u inozemstvo i krenula u nepoznato, na krstarenje istočnom obalom Jadrana, od Trsta do Kotora, a onda dalje kopnom do Cetinja, prijestolnice Crne Gore. Znajući da je pomorsku prometnu liniju Trst-Kotor održavao Austrijski LLoyd, čiji je najbolji parobrod na toj pruzi od 1895. bio Graf Würmbrand, vjerojatno je Edith putovala tim brodom i pristala u: Puli, Malom Lošinju, Zadru, Šibeniku, Splitu, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku.[4] Već za vrijeme prvog putovanja oduševljava se promjenama, s ugodom iščekujući susret s Dalmacijom: "Zemljom s obiljem maraskina i praška protiv kukaca". Dalmacija ju je zabljesnula ljupkim krajobrazom i očarala šarolikošću jezika. „Zajedno s prijateljicom ukrcala sam se u austrijski Lloydov parobrod u Trstu i s velikom nadom, ali oslabljena zdravlja, započela sam putovanje lukama istočnog Jadrana. Provlačeći se kroz labirint svjetloljubičastih otočića postavljenih u neusporedivo plavom i blistavom moru; dodirujući svaki dan drevne gradiće gdje se čudni jezici govore i još čudnija odjeća nosi, počela sam osjećati da bi život, nakon svega, mogao biti vrijedan življenja i očaravajući Bliski Istok me osvojio“ [5]. Dok je bila u Zadru posjetila je Arbanase (Borgo Erizzo), tražeći nagovještaj onoga što je očekivala sresti na putovanju. Arbanasi, međutim, nisu ispunili njezina nadanja i predodžbu koju je imala o Albaniji. U svojem dnevniku zabilježila je prvi slavenski grad koji je posjetila. Bio je to Split. Zabilježila ga je u hrvatskom obliku, kao Spljet. "...my letter was dated Spljet, the Slav form of the name" [5]. Dubrovnik spominje više puta pod imenom Ragusa, gdje je velika većina stanovništva katoličke vjere: "The vast majorita of Ragusa is Catholic."[5] Online zbirka fotografija British Museuma[6] sadrži fotografije koje je Edith Durhan snimila u Dubrovniku (Vrata od Pila), (Mala Onofrijeva česma), Korčuli, Šibeniku, Zadru, Puli.

Edit Durham: antropologinja, humanitarka, ratna dopisnikinja

Antropologinja

Antropologija je u vrijeme Edith Durham poticala slučajne putnike po egzotičnim zemljama u sakupljanju antropoloških predmeta i Edith Durham je postala priznata antropologinja iz hobija. Postala je stručnjak za jezike i kulturu Balkana. Prije pojave E. Durham se o Albaniji u Engleskoj znalo jako malo. Postojalo je djelo "Putovanje kroz Albaniju i druge turske zemlje s Lord Byronom" John Cam Hobhousa koje je nastalo kao plod njegovih putovanja iz 1809. Njegovi se opisi, međutim, ne mogu usporedbi s realističkim, bez uljepšavanja opisima plemenskih zakona, života, običaja običnih ljudi iz gorštačkih plemena sjeverne Albanije, sa svim njihovim manama i vrlinama, koje je prva Britanka koja je kročila na tlo "Highlandera" opisala u knjizi "High Albania". Predmeti, koje je kupovala ili dobijala na poklon u razdoblju 1900.-1912., su danas izloženi u British Museumu, Pitt Rivers Museumu (Oxford), Bankfield Museumu i Horniman Museumu. Za svaki je predmet na kartici osobno napisala osnovne informacije o njegovom porijeklu i uporabi. S reputacijom stručnjakinje za Balkan održala je mnoga predavanja na Royal Anthropological Institute, na kojem je bila članica Savjeta i imenovana prvom ženom na važnoj dužnosti dopredsjednice. [7] Instituta.

Humanitarka

E. Durham je putovala Balkanom u vrijeme brojnih ustanaka gorštačkih albanskih plemena, Ilindenskog ustanka u Makedoniji (1903.), urušavanja Otomanskog Carstva i Balkanskih ratova. Pokazala je veliku empatiju prema ugroženom stanovništvu kojemu je pružala pomoć u hrani i novcu. Stalno se obraćala britanskoj javnosti kako bi Britance senzibilizirala za skupljanje dobrovoljnih priloga. Bila je i aktivna u organizaciji Crvenog križa i vodila je dvije bolnice koje su zbrinjavale izbjeglice, u Ohridu i albanske izbjeglice u Crnoj Gori. Dok je radila u poljskim bolnicama u Podgorici, Durham se priklanja ekstremističkim pacifističkim idejama, pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata odbila raditi za Crveni križ: "Liječeći ljude da se vrate na front nisam samo produljivala rat, nego sam pomagala i poticala ratne strahote i morala sam prestati to raditi."[8]


Ratna reporterka

Edith Durham je bila i ratna reporterka. Iako uoči Prvog svjetskog rata Velika Britanija nije imala naročitog interesa za Zapadni Balkan, imala je važnu ulogu u donošenju zajedničkih odluka velikih sila. Iz tog je razloga za Albance bilo važno imati podršku nekog Britanca, a to je bila E. Durham, koji bi im pružio potporu i svojim svjedočenjem informirao britansku diplomaciju, istaknute pojedince, humanitarne organizacije, preko novina i javno mnijenje o teškom položaju Albanaca. U svim pismima i novinskim člancima E. Durham inzistira na priznavanju prava na neovisnu Albaniju. O ratnim događajima je izvješćivala za Manchester Guardian, The Times, “Near East”, “The Nations”, “New Times and Ethiopia News”, “The Adriatic Review” itd.

M.E. Durham, Balkan i balkanski narodi

Na Balkanu je pronašla smisao života. Edith nije bila osoba koja će slijediti utabane staze, već odlučna u otkrivanju nepoznatog, u oblikovanju osobnog pogleda na politike i društva zemalja koje je posjećivala i s kojima se na koncu i poistovjećivala. Iskrena i čestita, mijenjala je svoje stavove u skladu s razvojem događaja između 1900. i 1914., što joj je priskrbilo brojne neprijatelje među balkanskim stručnjacima u Engleskoj, a za vrijeme Prvog svjetskog rata dovelo ju je u sukob s cijelom domaćom zajednicom.[9] Koliko su ju njezini suvremenici (ne)uvažavali, Rebecca West, a osobito Durhamova burna prepiska sa Seton-Watsonom (koja se čuva u School of Slavonic and East European Studies u Londonu), otkrivaju kako balkanska gungula može zaraziti i osobe koje se bave Balkanom. Isprva pristalica Srbije i balkanskih Slavena i kritičarka Otomanskog Carstva. Međutim, kada razotkriva ekspanzionističke ciljeve Srbije i Crne Gore, postaje strastvena braniteljica albanske neovisnosti[10]

Djela

Izvori

Vanjske poveznice