Marko Grčić (Sinj, 17. rujna 1938.) hrvatski je novinar, prevoditelj, pjesnik, esejist i publicist.[1]
Nakon gimnazije u Sinju u Zagrebu je studirao jugoslavistiku i engleski jezik na Filozofskom fakultetu.[1] Od 1959. honorarno lektorira Vjesnik u srijedu, a od 1964. za stalno radi kao redaktor te od 1967. do 1976. kao urednik deska.[2] Potom u Startu do 1986. radi kao urednik deska, a zatim i pomoćnik glavnog urednika, sve dok 1990. nije postao urednikom tjednika Globus,[2] u kojemu je ostao do umirovljenja 2004.[1] Izbor kolumnā Riječi, riječi, riječi iz Globusa 2008. objavljuje u istoimenoj knjizi,[2] za koju dobiva nagradu Kiklop.[1] Nagradu Zvane Črnja za najbolju esejističku knjigu dobio je za Slijepog Argusa 2013.[3]
Pisao je pjesme, eseje i prijevode u književnim časopisima. Godine 1968. surađuje u modernom prijevodu Biblije.[1] U suvremeni hrvatski jezik prenio je Marulićevu Juditu, Zoranićeve Planine, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, Lucićevu Robinju. Prevodio je, među ostalima, Eliota, Džubrana, Blakea, Pounda, Borgesa i Tagorea.[2][1]
Djela
Poezija
- Nebeska vučica (pjesme, 1969.)
- Behemot (pjesme, 1977.)
- Nebeska vučica: izabrane pjesme (2001.)
Knjige eseja
- Provincia deserta (1970.)
- Riječi, riječi, riječi (2008.), nagrađena Nagradom Kiklop
- Spomenar (2010.)
- Tri hrvatske nostalgije (2014.)
- Slijepi Argus (2013.), nagrađena Nagradom Zvane Črnja
- Muzej na Medvjeđoj planini (2017.)
- Je li Biblija opasna knjiga, i druge uspomene (2018.)
- Otpalo lišće (2021.), nagrađena Nagradom Višnja Machiedo
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 "Marko Grčić". https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/marko-grcic Pristupljeno 6. prosinac 2024.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3
- ↑ Derk, Denis (22. listopad 2013.). "Marko Grčić dobio nagradu Zvane Črnja za knjigu eseja". Večernji list. https://www.vecernji.hr/kultura/marko-grcic-dobio-nagradu-zvane-crnja-za-knjigu-eseja-631223 Pristupljeno 6. prosinac 2024.