Marijo Marušić (Metković, 1939.), hrvatski nogometaš. Igrao u obrani, na položaju centarhalfa u Dubrovnika i GOŠK-a šezdesetih i sedamdesetih godina. [1]
Životopis
Rodio se je u Metkoviću. Nogomet je zaigrao u mjesnoj Neretvi, u doba (između 1948. i 1953. ) kad u Metkoviću nije uopće bilo nogometnog igrališta. Ni njegov matični klub nije imao nogometni teren budući da su ga seljaci razrovali jer im je klub dugovao za najam zemlje. Neretva se je reaktivirala sezone 1952./53. godine. Djeca su igrala nogomet na improviziranom prostoru pokraj dječjeg vrtića. Leo Zlodre, jedan od trenera ga je uočio i pozvao u klub, gdje ga je vodio Ante Baja Dračić. Za seniore Neretve zaigrao je 1956. kad je još bio junior. Neretva je igrala kvalifikacije za ulazak u jugoslavensko drugoligaško natjecanje, koje onda nije bilo jedinstvena liga, nego je bila u šest zona, koje se nisu svugdje poklapale s republičkim granicama. Neretva je prošla kvalifikacije te je ušla u zonu gdje su većina bili klubovi iz BiH, a Neretva jedina iz Hrvatske. Obrazloženje te prakse je bilo "smanjenje troškova putovanja", pa su primjerice dubrovački klubovi igrali u zoni s crnogorskim. Prvaci zona su međusobno doigravali te su dva najbolja iz tih doigravanja se plasirala u Prvu jugoslavensku ligu. Marušić je 1957./58. igrao u toj gotovo sasvim bh. zoni skupa s igračem Andrijom Ankovićem, poslije legendarnim Hajdukovim igračem. Anković je koncem te sezone otišao u Hajduk. Marušić nije napustio Neretvu, nego je ostao u rodnom gradu školovati se u gimnaziji. Daljnji napredak u karijeri omela mu je jugokomunistička represija prema kršćanstvu, a Marušić je bio predavni vjernik koji je išao u crkvu na vjeronauk. Na završenju tog vjerskog obrazovanja napravili su zajedničku fotografiju sa svećenikom, što je netko prokazao vlastima i dodatno "ukrasio" optužbama da su se organizirali da se bore protiv jugoslavenskih vlasti. Kazna je bila rigorozna. Nisu smjeli polagati maturi niti su se smjeli zaposliti. Marušić je htio studirati u Zagrebu primijenjenu umjetnost, što je sve propalo zbog odluke vlasti. Srećom po Marušića, za sve je doznao NK Dubrovnik te ga je zvao kod sebe, rekavši mu da će mu omogućiti polaganje mature i naći mu radno mjesto. Obećanje su ispunili te se je zaposlio u Dubrovniku u trgovačkom poduzeću Jug. Uz sve to su mu plaćali i stanovanje. U Dubrovniku je onda bilo prestižno financirati nogomet te su gradske tvrtke financirale oba dubrovačka ligaša, Dubrovnika (za koji su navijali starosjedioci iz Grada odnosno i i bogatiji građani) i GOŠK-a (iz Gruža, većinom radništvo, za koji su navijali pridošlice iz inih dijelova Hrvatske te pridošli muslimani iz BiH). Idilični uvjeti su trajali do 1963. godine, kad je otišao u vojsku. Marušić se netom bio i oženio, pa je od NK Dubrovnika iskao veći i bolji smještaj, a iz kluba su rastezali s izvršenjem obećanja i naposljetku nije bilo ništa od toga. GOŠK je za to doznao, obećali traženo te je prešao kod gradskog rivala (rivalstvo je bilo među navijačima, te se nikad nije dogodilo udruživanje u jači klub; rivalstvo u njegovo doba je znatno oslabilo) jeseni 1964. godine i do kraja karijere je ostao ondje.[1] Naredno razdoblje GOŠK je bio snažna momčad. Od 1965. do 1971. su se borili ući u jedinstvenu drugu ligu, ali je konkurencija bila prejaka. U Kupu Maršala Tita su jedne sezone svladali Leotar, Borac iz Čapljine, te Veleža kojeg su pobijedili 4:0 (koju sezonu poslije Velež je bio u mrtvoj trci za prvaka) a u četvrtzavršnici su ispali s tijesnih 1:0 od Željezničara, koji se tih godina borio za prvaka Jugoslavije.[1]
Hajduk se je dvaput zainteresirao za Marušića. Prvi put ga je preporučio ondašnji trener Dubrovnika Jozo Matošić. Marušić je maturiravši u školi. Ljeta 1960. je bio otišao na probu u Velenje s Hajdukom. Većina onovremenih igrača bili su rođeni Splićani koji nisu rado prihvaćali pridošlice sa strane i još da im takvi uzima mjesto u momčadi. Doživljavao je da su ga potpuno ignorirali, nisu mu dodavali loptu a ako se to dogodilo morao ju je krajnjim naporom uhvatiti. U međuigračkim druženjima doživio je još bezočnije spačke, zbog čega se je skupio s priprema i vlakom se vratio u Dubrovnik. Iako je zadovoljio i zvali su ga u Dubrovnik, toliko ga je pogodilo ono ponašanje da je odlučio ostati do kraja u Dubrovniku. Zanimljivost je da je tada s njime na probi u Hajduku bio s kasnijim reprezentativnim vratarem Vukčevićem kojeg su iz Hajduka vratili. Desetljeće poslije Hajduk je opet zvao Marušića. Zvao ga je trener Slavko Luštica koji ga je jednom vodio vodio u izabranoj vrsti na prijateljskoj utakmici protiv Veleža u Čapljini. Marušić je sjajno odigrao oduševivši Hajdukova trenera, ali Marušić je bio stava da ne želi u Hajduk, jer je smatrao da kad je prešao 30 godina da je prekasno za nove izazove.[1]
Početkom 1970-ih igrao je u sastavu GOŠK-a u kojem su bili trener profesor Milivoj Minja Petković, Mato Beus, Slavko Jović, Roko Dragošević, Davor Nakić, Boris Kumer, Niko Serdarević, Mario Bonić, Muharem Kočić, Fajra Bajramović i Marko Pehar.[1]