Maloya
| Maloya | |
|---|---|
| Datoteka:UNESCO logo.svg UNESCO – Nematerijalna svjetska baština | |
| Pogreška pri izradbi sličice: | |
| Datoteka:Flag of France (1794–1815, 1830–1974, 2020–present).svg Francuska | |
| Regija: | Afrika |
| Godina upisa: | 2009. |
| ID: | 00249 |
| Ugroženost: | - |
| Poveznica: | UNESCO |
.svg){kind=link}
Maloya je, uz ségu, jedan od dva glavna glazbena žanra Réuniona; istovremeno vrsta glazbe, plesa i pjesme (obično na reunionskom kreolskom jeziku).[1]
Primarno se svira bubnjevima zvanim “roulèr” (fr. za „valjak”), veliki bubanj u koji se udara s dvije ruke, a izvođač sjedi na njemu i mijenja napetost, a time i boju zvuka, jednom nogom. Tradicionalni instrumenti poput udaraljki pikèra i satija, idiofona glazbala kayamba i žičanog luka bobrea, također su uobičajeni.
Maloya je od samih početaka u 18. stoljeću bila spoj kultura, a stvorili su ju robovi madagaskarskog i afričkog podrijetla na plantažama šećera prije nego što se proširila na cijelo otočno stanovništvo. Naziv “maloya” ima nekoliko značenja, ali u većini istočnoafričkih dijalekata znači "tuga, bol, nelagoda". Nekada posvećena ritualnom štovanju predaka (kabaré), kao dijalog između solista i zbora uz pratnju udaraljki, Maloya je postupno postala pjesma tužaljke i prosvjeda robova. Ove pjesme, plesovi i tužaljke izvodili su se u tajnosti nakon posla, najčešće navečer u logorima ili izvan tvorničkih dvorišta, te svečano za kraj žetve šećera.[2]
Nakon francuske opresije reunionske kulture 1960-ih, maloya je preživjela samo zahvaljujući organizaciji tajnih koncerata aktivista iz Fronta autonomne mladeži Réuniona (FJAR) i Komunističke partije Réuniona. Godine 1976., ova se glazba vratila u javnost izdavanjem prve vinilne ploče trupe Firmina Viryja.[3] Posljednjih tridesetak godina Maloya poprima sve raznolikije oblike, kako u smislu tekstova tako i instrumentacije (uvođenje djembea, sintisajzera, bubnjeva itd.) i prepoznata je kao glazbeni predstavnik identiteta Réuniona.[4] Zato je upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Africi 2009. godine kao „čimbenik nacionalnog identiteta, primjer kulturnog miješanja, nositelj vrijednosti i model integracije”.[4]
Danas maloyu pjevaju i plešu na pozornici profesionalni i poluprofesionalni umjetnici, miješa se s rockom, reggaeom i jazzom te inspirira poeziju i slam poeziju. Ona prati sve kulturne, političke i društvene događaje na otoku i tako je postala sredstvo za politički izraz. Njezina vitalnost proizlazi iz oko 300 registriranih skupina, uključujući neke međunarodno priznate umjetnike, te iz specijalizirane glazbene obuke na Konzervatoriju na Réunionu. No, Maloya je i ugrožena sociološkim promjenama, kao i odlaskom svojih vodećih osoba i padom štovanja predaka.[4]
Izvori
- ↑ Emmanuel Parent, Kreolsko čudo?, L'Homme, arhivirano iz izvornika
- ↑ „Podrijetlo Maloye“, na Linfo.re Predložak:Fr Pristupljeno 21. siječnja 2026.
- ↑ Fabien Mollon, “Maloya, glazba koja je prešla put od tajnosti do slave”, Le Monde, 20. prosinca 2021. Predložak:Fr Pristupljeno 21. siječnja 2026.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Maloya na UNESCO-ovim službenim stranicama (eng.) Pristupljeno 21. siječnja 2026.