Long Play ploča, poznata i kao LP ploča, je vrsta gramofonske ploče koja se koristi za reprodukciju glazbe. LP ploča je uvedena krajem 1940-ih godina i brzo je postala popularna zbog svoje sposobnosti da pohrani duže snimka u usporedbi s ranijim formatima.
Povijest
Prva Long Play ploča je predstavljena 1948. godine od strane tvrtke Columbia Records. Ovaj novi format omogućio je pohranu do 30 minuta glazbe po strani, što je bilo značajno poboljšanje u odnosu na prethodne formate.[1]LP ploča je ubrzo postala standard za glazbene albume i ostala je popularna sve do pojave digitalnih formata.
Tehničke karakteristike
Long Play ploča se vrti brzinom od 33 1/3 okretaja po minuti (RPM). Izrađena je od vinila, što joj daje izdržljivost i kvalitetu zvuka. LP ploča ima dvije strane, svaka s utorima koji sadrže analogne snimka. Ove utore čita gramofonska igle, koja prenosi vibracije na zvučni sustav.
Kultura i utjecaj
Long Play ploča je imala značajan utjecaj na glazbene industrije i kulture. Omogućila je umjetnicima da stvaraju konceptualne albume i duže djela. LP ploča je također postala simbol retro kulture i kolekcionarstva, a mnogi ljubitelji glazbe i danas vole zvuk vinila zbog njegove topline i autentičnosti[2].
Izvori
- ↑ "Hrvatski jezični portal". https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=e15jXRY=&keyword=long+play Pristupljeno 17. travanj 2024.
- ↑ "Večernji list". https://www.vecernji.hr/kultura/long-play-ploca-nije-nestala-a-danas-potraznja-za-njom-raste-461182 Pristupljeno 14. prosinac 2024.