Laurencija Ćurić

Laurencija Ćurić (Konjic, 13. srpnja 1906. – Bijelo Polje (Mostar, BiH), 1983.), hrvatska časna sestra školskih sestara franjevki Krista Kralja, uznica jugokomunističkog režima

Životopis

Rodila se u Mostaru u obitelji oca Ante. Bila je u sestrinskoj pučkoj školi u Bijelom polju. Prve teške poratne godine u Hercegovini je preživjela. Provela je te godine dijelom u Bijelom Polju, pa jednu godinu u rodnom Mostaru i nakratko u Međugorju u sestrinskoj kući. Teškoće su bile pred očima. 1945., a osobito 1948., brojne su časne sestre jugokomunisti uhitili i osudili. To je zlo snašlo s. Laurenciju i još neke časne 1949. godine. Časne sestre su jugokomunisti te godine izbacili iz svih kuća časnih sestara osim one bjelopoljske. Samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije sv. Obitelji bio je jedini koji je ostavljen sestrama nakon što su komunisti oduzeli sve druge kuće.

Mostarska UDBA ju je uhitila 17. studenoga 1949. koja je provela istragu. S. Laurencija bila je drugooptužena, a suđeno joj je zajedno s prvooptuženom s. Benitom Prkačin, uhićenoj 13. rujna 1949. godine. Optužena je za kazneno djelo po Čl. 3. t. 14 i čl. 9/I. Z.k.n.d. U pritvoru je bila od 17. do 24. studenoga 1949. i od 24. studenoga 1949. do 20. ožujka 1950. godine. Podnositelj optužnice bio je javni tužitelj. S. Laurencija i s. Benita osuđene su u istom procesu za kazneno djelo "pomaganja odmetnika 1945. i 1946."

„neutvrđenog dana i mjeseca primile su u samostan časnih sestara u Bijelom Polju grupu odmetničke bande, sa kojom su prethodno uspostavile pismenu vezu i tom prilikom dale im večeru i potrebnu količinu dasaka pomoću kojih su se odmetnici prebacili preko rijeke Neretve.« Takvim su činom onemogućavale službe državne vlasti »u otkrivanju i hvatanju bande”

Opis kaznenog djela za koji je optužena bio je

„pomaganje odmetnicima. U zimu 1945-1946. neutvrđenog datuma u samostanu časnih sestara u Bijelom Polju u društvu sa prvooptuženom Prkačin Benita primila jednu grupu odmetnika, dala im večeru i nekoliko dasaka radi prebacivanja preko rijeke Neretve.”

Postupak kod suda trajao je dva tjedna. Proglašena je krivom po presudi Okružnog suda u Mostaru od 11. ožujka 1950. godine. S. Benita osuđena je na tri godine strogog zatvora i prisilnim radom, a s. Laurencija na dvije godine strogog zatvora s prisilnim radom.  Presuda je bila pravosnažna 20. ožujka 1950. Žalbe na presudu nisu uvažene. Vrhovni sud NR BiH potvrdio je presudu Okružnog suda u Mostaru i s. Laurenciji i s. Beniti.  Ministarstvo unutarnjih poslova NR BiH 11. svibnja naložilo je slanje sestara na na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom za žene u Stocu. Kaznu su u cijelosti izdržale. Molbu za pomilovanje Predsjedništvo Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH odbilo je bez obrazloženja riječima "Ne uvažava se.", a odbijenicu je potpisao Vlado Šegrt.