L'Express
| L'Express | |
|---|---|
 Naslovnica tjednika 19. kolovoza 1974. | |
| Tip | tjednik |
| Format | 20,2 x 26,7 cm |
| Vlasnik | Datoteka:Flag of Belgium (civil).svg Roularta Media Group |
| Utemeljen | 16. svibnja 1953. |
| Političko usmjerenje | centar |
| Jezik | francuski |
| Sjedište | Pogreška pri izradbi sličice: Pariz, Francuska |
| Naklada | 379.717 (2016.) |
.svg){kind=link}
L'Express je francuski politički tjednik koji redovito izlazi od 16. svibnja 1953., kada je izdan njegov prvi broj.[1] Sjedište tjednika nalazi se u Parizu. Prema uređivačkoj politici orijentiran je prema lijevom političkom centru, iako su ga osnovali krajnji ljevičari.[2]
Povijest
Osnovali su ga Jean-Jacques Servan-Schreiber[3] njegov idejni začetnik, kasnije i predsjednik Radikalne stranke[4], i Françoise Giroud, centristički orijentirana književnica, kasnije i francuska ministrica kulture.[5]
U vrijeme Prvog indokineskog rata, odigrao je važnu propagandnu ulogu kao američki Time za Drugog svjetskog ili Vijetnamskog rata[3], dok je nakon rata uživao naslov utjecajnih nacionalnih novina poput njemačkog Der Spiegela.[3]
U svojim prvim godinama bio je predan uglavnom politički temama te je snažno podupirao predsjednika vlade Pierra Mendèsa Francea i njegovu politiku pomirenja i napuštanja kolonija.[6] Tako se protvio i Alžirskom ratu za neovisnost i francuskom imperijalizmu prema zemljama Sjeverne Afrike.
Početkom 1964. iz uredništva tjednika odlaze istaknuti novinari André Gorz i Jean Daniel i osnivaju Le Nouvelle Observateur.[7] Do raskola je došlo zbog neslaganja u uređivačkoj politici i općenito preizraženoj krajnje lijevoj političkoj orijentaciji i egzistencijalizmu. Zbog toga Servan-Schreiber smanjuje opseg političkih tema što je uzrokovalo utrostručenje naklade sa 150 na 500 tisuća primjeraka u naredne tri godine.
1971. godine, kao posljedica političke aktivnosti glavnog urednika Servana-Schreibera, koji je postao predsjednikom Radikalne stranke, još devet utjecajnih novinara je napustilo tjednik i osnovali Le Point, glasilo francuskih intelektualaca i konzervativaca.[8]
Britanski tajkun i bankar James Goldsmith kupio je tjednik 1977. Godinu kasnije, glavnim urednikom postaje Jean-François Revel. akademik Fancuske akademije, koji je na toj funkciji ostao do 1981. kada ga zamijenjuje Yves Cuau. Te godine tjednik je imao nakladu od 507.000 primjeraka tjedno.[9] Šest godina kasnije, 1986., naklada je dosegla rekordnih 555.000 primjeraka, a godinu kasnije zadržala se na 554.000[9]
Tijekom 1990-ih dužnost glavnog urednika obnašali su televizijska voditeljica Christine Ockrent (do 1994.) i Denis Jeambar, prijašnji dopisnik Le Pointa.
2002. tjednik kupuje Socpresse, tadašnji vlasnik više utjecajnih francuskih političkih tjednika i dnevnih novina. Tada naklada pada na 424.000 primjeraka[10]
Belgijska Roularta Media Group kupuje sve dionice tjednika i postaje jedini vlasnik lista 2006.[3] Unatoč oglašavanju naklada nastaje padati i 2010-ih, a 2016. pala je najniže u povijesti lista - na 379.717 primjeraka.[11]
Izvori
- ↑ (eng.) McGraw-Hill Education, nepotpisano: Povijesni razvoj tiskovina u Francuskoj, 24. veljače 2015. (pristupljeno 9. studenog 2016.)
- ↑ (eng.) Eurotopics.net, nepotpisano: Rezultati retraživanja: L'Express, francuski tjednik (pristupljeno 9. studenog 2016.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 (eng.) Christopher H. Sterling, Enciklopedija novinarstva, 25. rujna 2009., dostupno na Google knjige, SAGE Publications, str. 1009, ISBN 978-1-4522-6152-2. (pristpljeno 4. ožujka 2015.)
- ↑ (eng.) Richard Aplin; Joseph Montchamp, Rječnik suvremene Francuske, 14. studenog 2014., dostupno na Google knjige, Routledge, str. 202. ISBN 978-1-135-93646-4. (pristupljeno 22. studenog 2014.)
- ↑ (eng.) Michael Mould, Routledgeov rječnik kulturnih izvora u suvremenoj Fracunskoj, 27. travnja 2012., dostupno na Google knjige, Taylor & Francis, str. 513. ISBN 978-1-136-82573-6 (pristupljeno 31. prosinca 2014.)
- ↑ (eng.) The Guardian (mrežno izdanje), Douglas Johnson: Jean-Jacques Servan-Schreiber, 9. studenog 2006. (pristupljeno 9. studenog 2016.)
- ↑ (eng.) Philip Thody, Le Franglais: Zaboravljeni engleski, zaboravljeni američki: studija o zakonu, pravu, politici i jeziku u suvremenoj Francuskoj, 1. prosinca 2000., dostupno na Google knjige, A&C Black, str. 290, ISBN 978-1-4411-7760-5, pristupljeno 20. travnja 2015.
- ↑ (eng.) Alexandra Hughes; Keith A Reader, Enciklopedija suvremene francuske kulture, 11. ožujka 2002., Routledge, str. 432, ISBN 978-1-134-78866-8 (pristupljeno 22. studenog 2014.)
- ↑ 9,0 9,1 (eng.) Raymond Kuhn, Mediji u Francuskoj, 7. travnja 2006., dostupno na Google knjige, Routledge, str. 68, ISBN 978-1-134-98053-6 (pistupljeno 15. studeno 2016.)
- ↑ (eng.) Magaine.org, nepotpisano: 50 najvećihsvjetskih političkih/financijskih tjednika i novina, godišnji izvještaj za 2001. i 2002. godinu (pristupljeno 13. prosinca 2014.)
- ↑ (eng.) L'Express (mrežno izdanje), nepotpisano: Kretanje naklade L'Expressa 2012.-2016. (pristupljeno 9. studenog 2016.)
Vanjske poveznice
- Mrežno izdanje (fra.)