Kraljevstvo Sine

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Carte des peuplades du Sénégal de l'abbé Boilat (1853): etnički zemljovid Senegala iz vremena francuske kolonijalne vlasti. Pretkolonijalne države Baol, Sine i Saloum su duž jugozapadne obale, dok su unutarnja područja označena kao "Peuple Sérère".

Kraljevstvo Sine (na sererskom jeziku: Sin ili Siin) je bilo drevno serersko kraljevstvo koje se prostiralo na sjevernoj strani delte Salouma na području današnjeg Senegala. Veliki dio stanovništva današnji su Sereri.[1] Stanovnici su se zvali Siin-Siin ili Sine-Sine, što je sererska množina za sererskog demonima, poput Bawol-Bawol ili Saloum-Saloum / Saluum-Saluum, za stanovnike Baola i Salouma, respektivno.

Glavni je grad bio u Mbisselu, a mnogo poslije premješten je u Diakhao. Uglavnom se govorilo sererskim jezikom, a vjera je bila sererska.

Povijest

Kraljevstvo je postojalo još od pretkolonijalnog doba. Datira od 1350. kad je Maad a Sinig Maysa Wali Jaxateh Manneh (doba Guelowara) stupio na prijestolje.

Kraljevi su nosili naslov Maad a Sinig ili Mad a Sinig. Pojam Bour Sine jednako se koristio uglavnom za ne-serere referrijajući se na sererske kraljeve. Riječ Bour i njene izvedenice kao što je Buur, wolofska je riječ za kralja.[2][3]

Prema povjesničaru Davidu Galvanu, "Usmena povijesna sjećanja, stari zapisi arapskih i europskih istraživača te fizički antropološki dokazi sugeriraju da su različiti sererski narodi selili južno iz regije Fuuta Tooro (dolina rijeke Senegala) počevši od 11. stoljeća, kad je islam prvi put prešao Saharu".[4] Tijekom naraštaja ovi su narodi, vjerojatno stočari koji su izvorno govorili pulaarski jezik, selili preko wolofskih krajeva i došli u doline rijeka Siin i Saluuma. Ovo dugo razdoblje wolofsko-sererskog kontakta ostavilo nas je nesigurnim u korijene zajedničkog "nazivlja, ustanova, političkih struktura i običaja".[5]

Profesor Étienne Van de Walle datira događaje u nešto bližu povijest i tvrdi da "Nastanak sererskog naroda datira u 13. stoljeće kad je skupina došla sa sjevera doline rijeke Senegala bježeći od islama te kod Niakhara srela drugu skupinu mandinških korijena, imena Guelwar (Gelwar), koji su došli s jugoistoka (Gravrand 1983). Današnja sererska narodna skupina mješavina je dviju, što bi moglo objasniti njihov složeni dvolinearni rodbinski sustav."[6]

Nije sasvim jasno kad je osnovano kraljevstvo Sinea, no u kasnom 14. stoljeću mandinški doseljenici došli u ove krajeve. Vodio ih je matrilinearni klan znan kao Guelwar (Gelwaar). Ovdje su sreli Serere koji su već uspostavili sustav lamanskih vlasti i uspostavili državu koju su vodili Guelwari s glavnim gradom u ili blizu sererskog lamanskog imanja smještenog oko Mbissela.[7][8]

Kraljevstvo je promijenilo ime u Sine prije 1400. godine.[9] Maad a Sinig Maysa Wali Jaxateh Manneh (varijacije imena: Maysa Wali Jon, Maïssa Wali Jon i dr.) koji je s obitelji pobjegao iz kraljevstva Kaabua poslije bitke kod Troubanga (1335.) dobio je azil koji mu je dalo serersko plemstvo iz Sinea.[10][11] Bio je član dinastije Guelwara kojoj je matični kraj Kaabu. Njih je pobijedila dinastija Nyanthio (ili Ñaanco) koja je podrijetlom iz Kaabua za Troubang. Na mandinškom jeziku to je način za uklanjanje klana ili obitelji. Bio je to dinastijski rat između dviju vladarskih kuća.[10]

U početku se mislilo da su Guelwari pokorili sererski narod iz Sinea i Salouma i podložili ih svojoj vlasti. Ova je hipoteza odbačena. Sereri i guelwarska usmena tradicija ne spominju nikakvo vojno osvajanje Guelwara iz Kaabua (koji su bili mješavina Bajnuka i Mandinka), nego da se radi o uniji koja je nastala brakom.[12]

Prema sererskoj usmenoj predaji, Maysa Wali poslije je asimiliran u serersku kulturu i služio je kao pravni savjetnik plemstvu Serera iz Sinea - "Veliko vijeće lamana" - (lamanska klasa - kraljevi ili gentry[13]) te ga je plemstvo i narod okrunilo za vladara. Desetljeće nakon okrunjenja, izabrao je Ndiadianea Ndiayea (ili Njaajaan Njaay na sererskom jeziku) - sererskog plemića iz Waaloa, čije su i ime i prezime sererskog podrijetla, i osnivač djolofskog carstva) za vladara Kraljevstva Djolofa. Bio je prvi senegambijski kralj koji je dobrovoljno prisegao na vjernost Ndiadianeu Ndiayeu i zamolio ostale napraviti isto, čime je Kraljevstvo Sine postalo vazal Djolofskog Carstva.[14][15]

Države koje su tvorile Djolofsko Carstvo

Zbog ovog znanstvenici predlažu tezu da Djolofsko Carstvo nije nastalo osvajanjem, nego kao dobrovoljna konfederacija raznih država.[16][17] U rane 1550. godine Kraljevstvo Sine i njegovo sestrinsko sererskog kraljevstvo Saloum zbacili su Djolofe i postala neovisna.[18] Sererska uemena predaja kaže da Kraljevstvo Sine nika dnije plaćalo danak Ndiadianeu Ndiayeu niti njegovim potomcima te da Djolofsko Carstvo nikad nije pldložilo Kraljevstvo Sine te da je Ndiadiane Ndiaye dobio ime iz usta Mayse Walija.[19] Povjesničarka Sylviane Diouf tvrdi da je "svako vazalsko kraljevstvo - Walo, Takrur, Kayor, Baol, Sine, Salum, Wuli i Niani — priznavalo vlast Djolofa Jolof i plaćalo danak."[20]

Bilješke

  1. ↑ Klein, Martin A, Islam and Imperialism in Senegal, Sine-Saloum, 1847–1914, Edinburgh University Press (1968). p 7
  2. ↑ Oliver, Roland; Fage, John Donnelly; Sanderson, G. N. The Cambridge History of Africa. Cambridge University Press, 1985. ISBN 0521228034. p 214
  3. ↑ Faal, Dawda. Peoples and empires of Senegambia: Senegambia in history, AD 1000-1900. Saul's Modern Printshop (1991). p 17
  4. ↑ Galvan, Dennis Charles, The State Must Be Our Master of Fire: How Peasants Craft Culturally Sustainable Development in Senegal Berkeley, University of California Press, 2004 p.51
  5. ↑ Galvan, Dennis Charles, The State Must Be Our Master of Fire: How Peasants Craft Culturally Sustainable Development in Senegal Berkeley, University of California Press, 2004 p.52
  6. ↑ Van de Walle, Étienne (2006). African Households: Censuses And Surveys. M.E. Sharpe. p. 80. ISBN 978-0765616197.
  7. ↑ Galvan, Dennis Charles, The State Must Be Our Master of Fire: How Peasants Craft Culturally Sustainable Development in Senegal Berkeley, University of California Press, 2004 p.54
  8. ↑ Klein, Martin A. Islam and Imperialism in Senegal. Sine-Saloum, 1847-1914, Stanford: Stanford University Press.[1] ISBN 978-0804706216 p.8
  9. ↑ Sarr, Alioune, Histoire du Sine-Saloum, Introduction, bibliographie et Notes par Charles Becker, BIFAN, Tome 46, Serie B, n° 3-4, 1986-1987. pp 21-22
  10. ↑ 10,0 10,1 Alioune Sarr, Histoire du Sine-Saloum (Sénégal). Introduction, bibliographie et notes par Charles Becker. Version légèrement remaniée par rapport à celle qui est parue en 1986-87. pp 19-22
  11. ↑ Ngom, Biram (Babacar Sédikh Diouf) : La question Gelwaar et l’histoire du Siin, Université de Dakar, Dakar, 1987, p. 69 ↑ Pour plus d'informations sur les Sérère Lamanes, voir: Dennis Charles Galvan, The State Must Be Our Master of Fire: How Peasants Craft Culturally Sustainable Development in Senegal. Berkeley, University of California Press, 2004
  12. ↑ Ngom, Biram (Babacar Sédikh Diouf) : La question Gelwaar et l’histoire du Siin, Université de Dakar, Dakar, 1987, p. 69
  13. ↑ Za više o sererskim lamanima, vidi: Dennis Charles Galvan, The State Must Be Our Master of Fire: How Peasants Craft Culturally Sustainable Development in Senegal. Berkeley, University of California Press, 2004
  14. ↑ Cheikh Anta Diop & Egbuna P. Modum. "Towards the African renaissance: essays in African culture & development", 1946-1960, p28
  15. ↑ Research in African literatures, Volume 37. University of Texas at Austin. African and Afro-American Studies and Research Center, University of Texas at Austin. African and Afro-American Studies and Research Center, University of Texas (at Austin) (2006). p 8
  16. ↑ Charles, Eunice A. Precolonial Senegal: the Jolof Kingdom, 1800-1890. African Studies Center, Boston University, 1977. p 3
  17. ↑ Ham, Anthony. West Africa. Lonely Planet. 2009. p 670. (ISBN 1741048214)
  18. ↑ West Africa, Issues 3600-3616. West Africa Pub. Co. Ltd., 1986. p 2359
  19. ↑ Diouf, Niokhobaye. Chronique du royaume du Sine par suivie de Notes sur les traditions orales et les sources écrites concernant le royaume du Sine par Charles Becker et Victor Martin. Bulletin de l'Ifan, Tome 34, Série B, n° 4, 1972. p706
  20. ↑ Diouf, Sylviane, Servants of Allah: African Muslims enslaved in the Americas (New York: New York University Press, 1998), 19

Bibliografija

  • (eng.) Martin A. Klein, Sine-Saloum 1847-1914 : The traditional States and the French Conquest, Chicago, University of Chicago, 1964 (Thèse)
  • (fr.) Diouf, Niokhobaye. « Chronique du royaume du Sine », Suivie de notes sur les traditions orales et les sources écrites concernant le royaume du Sine par Charles Becker et Victor Martin. (1972). Bulletin de l'IFAN, Tome 34, Série B, no4, (1972)
  • (fr.) « Chronique du Royaume de Sine », Bulletin de l'IFAN, Série B, Tome 34, no4, octobre 1972
  • (fr.) Angélique Diop, Le Siin de 1859 à 1891, Dakar, Université de Dakar, 1976, 103 p. (Mémoire de Maîtrise)
  • (fr.) Gorgui Alioune Diouf, Les Royaumes du Siin et du Saalum des origines au XIXe siècle : mise en place du peuplement. Évolution du système économique et socio-politique, Dakar, Université de Dakar, 1984, 289 p. (Thèse de 3e cycle)
  • (fr.) Amad Faye, La poésie funèbre en pays sereer du Sine, Dakar, Université de Dakar, 1980, 212 p. (Mémoire de Maîtrise)
  • (fr.) Biram Ngom, La question gelwaar et l’histoire du Siin, Dakar, Université de Dakar, 1987, 69 p. (Diplôme d’Études Approfondies)
  • (eng.) Klein, Martin A. Islam and Imperialism in Senegal, Sine-Saloum, 1847–1914, Edinburgh University Press (1968)
  • (eng.) Oliver, Roland ; Fage, John Donnelly ; Sanderson, G. N. The Cambridge History of Africa. Cambridge University Press, 1985. ISBN 0521228034.
  • (eng.) Faal, Dawda. Peoples and empires of Senegambia: Senegambia in history, AD 1000-1900. Saul's Modern Printshop (1991)
  • (fr.) Alioune Sarr. Histoire du Sine-Saloum. Introduction, bibliographie et Notes par Charles Becker, BIFAN, Tome 46, Serie B, no3-4, 1986-1987.
  • (eng.) Galvan, Dennis Charles. The State Must Be Our Master of Fire: How Peasants Craft Culturally Sustainable Development in Senegal. Berkeley, University of California Press, 2004
  • (fr.) Dioup, Cheikh Anta & Modum, Egbuna P. Towards the African renaissance: essays in African culture & development, 1946-1960
  • (eng.) Research in African literatures, Volume 37. University of Texas at Austin. African and Afro-American Studies and Research Center, University of Texas at Austin. African and Afro-American Studies and Research Center, University of Texas (at Austin) (2006)
  • (eng.) West Africa, Issues 3600-3616. West Africa Pub. Co. Ltd., 1986
  • (eng.) Clark, Andrew F. & Phillips, Lucie Colvin. Historical Dictionary of Sénégal, Second Édition Published as No. 65 of African Historical Dictionaries, (Metuchen, New Jersey: The Scarecrow Press, 1994) str. 246-247
  • (fr.) Diouf, Mahawa. Ethiopiques no 54. Revue semestrielle de culture négro-Africaine. Nouvelle série volume 7. 2e semestre 199.
  • (por.) Teixera da Mota, Avelino (1946) "A descoberta da Guiné", Boletim cultural da Guiné Portuguesa, str. 1 in Vol. 1, No. 1 (Jan)
  • (eng.) Kerr, Robert. A general history of voyages and travels to the end of the 18th century. J. Ballantyne & Co. 1811
  • (fr.) Verrier, Frédérique. Introduction. Voyages en Afrique noire d'Alvise Ca'da Mosto (1455 & 1456). Chandeigne, Paris, 1994
  • (eng.) Russell, Peter E. Prince Henry 'the Navigator: a life. New Haven, Conn: Yale University Press, 2000
  • (fr.) Boulègue, Jean. Le Grand Jolof, (XVIIIe - XVIe Siècle). (Paris, Édition Façades), Karthala (1987), str. 16

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Kraljevstvo_Sine&oldid=230567"