Koncilijarizam

Koncilijarizam je bio reformistički pokret u Katoličkoj Crkvi tokom 14., 15. i 16. stoljeća koji je poučavao da vrhovnu vlast u Crkvi ima ekumenski sabor (koncil), a ne papa.

Pokret se pojavio kao odgovor na Zapadni raskol između pape u Rimu i protupape u Avignonu. Raskol je potaknuo sazivanje Sabora u Pizi (1409.), koji nije uspio okončati raskol, i Sabora u Konstanzu (1414. – 1418.), koji je uspio i proglasio svoju nadmoć nad Papom. Koncilijarizam je dosegao svoj vrhunac Baselskim saborom (1431. – 1449.), koji se na kraju u potpunosti raspao. Konačni pobjednik u sukobu bila je institucija papinstva, potvrđena osudom koncilijarizma na Petom lateranskom saboru, 1512. – 1517. godine. Posljednja gesta, doktrina o papinoj nepogrešivosti, proglašena je na Prvom vatikanskom saboru 1870. godine.

Izvori

Literatura

• Breidenbach, Michael D. (1. siječanj 2016.). "Conciliarism and the American Founding". The William and Mary Quarterly 73 (3): 467–500. doi:10.5309/willmaryquar.73.3.0467. JSTOR 10.5309/willmaryquar.73.3.0467 
• Oakley, Francis (1972.). "Conciliarism at the Fifth Lateran Council?" (engl.). Church History 41 (4): 452–463. doi:10.2307/3163876. ISSN 1755-2613. JSTOR 3163876