Kolašinska afera iz 1909., u crnogorskoj historiografiji poznata i kao Vasojevićka afera, pokušaj je oružne pobune protiv ustavnoga poretka Kneževine Crne Gore (Kraljevina Crna Gora) i njenoga monarha uz potporu vojno-obavještajnih organa Kraljevine Srbije koja se završila uhićenjima, te sudskim procesom u kojem su neki od urotnika osuđeni na smrt a neki na dugogodišnje robije.
Pripreme pobune
Kolovoza 1908. u Podgorici je oformljena tajna organizacija koju su sačinjavali protivnici Kneza Nikole I. Petrovića, povezani s oporbenim frakcijama u Crnogorskoj narodnoj skupštini i djelom crnogorske političke emigracije u Beogradu. Ova je organizacija imala Privremeni statut narodnog ustrojstva u borbi za građanske slobode i jednakopravnost kojim se zagovaralo razvlašćivanje Kneza Nikole ali ne mirnim, parlamentarnim putem, no nasilnim aktom svrgavanja - ubojstvom.
Do naredne godine, u ljeto 1909. organizacija je imala kapilarne podružnice u plemenima Vasojevići, Kuči i Bratonožići, te navodno oko 1.000 članova-urotnika. Srpnja 1909. održano je novo konspirativno vijećanje u jednoj podgoričkoj kavani tijekom kojeg je odlučeno da oružni ustanak izbije u ljeto 1910. godine a da će se dotle obaviti sustavne pripreme.
Otkrivanje
No, kao i u Bombaškoj aferi (1908.), Crnogorska policija je zarana otkrila djelovanje urotnika i budno motrila što će preduzeti. U kolovozu 1909. u selu Slatina (Andrijevica) najprije je uhićeno 7 urotnika a jedan je uspio preko rijeke Lim pobjeći za Tursku.
Ostali su se urotnici uspaničili. Među njima i Petar Đinović (1880. – 1909.), poručnik Crnogorske vojske koji je prethodno bio četnik u grupi srpskog vojvode Vojislava Tankosića (jedan od šefova srpske Crne ruke koja je 1914. organizirala i Sarajevski atentat). Đinović se s grupom suradnika uputio da preuzme veliko skladište Crnogorske vojske u Barama Kraljskim, no, straža ih je razoružala, pretukla i uhitlila. Narednih dana uhićeno je još oko 160 urotnika koji su većinom izvedeni pred sud.
Suđenje
Od rujna do studenog 1909. održano je suđenje pred Velikim vojnim sudom koji se za tu priliku dislocirao u Kolašin (otuda i naziv Kolašinska afera).
Krivnja je bila dokazana ili je najvećim dijelom bila pokajnički priznata od počinitelja urote. No, Veliki vojni sud to nije uzimao kao olakotne okolnosti: 11 urotnika je osuđeno na smrt, 9 na vječitu robiju a desetine drugih su osuđeni na lakše vremenske robije.
U prosincu 1909. presuda na smrt stijeljanjem je izvršena nad Mihailom Jojićem, Petrom Đinovićem, Radisavom Račićem, Ilijom Petrovićem i Petrom Mitrovićem. Šestorica drugih osuđenika na smrt u odsustvu uspjela je pobjeći i skloniti se u Srbiji. Dokazana je i urotnička uloga dijela crnogorske političke emigracije u Beogradu koja je imala potporu tamošnjih vlasti.
Zanimljivost
Među urotnicima, i to onima koji su u Kolašinskoj aferi osuđeni u odsustvu na smrt strijeljanjem, nalazio se i Puniša Račić (Slatina, Andrijevica 1886.- Beograd 1944.), koji je kao zastupnik pucao i smrtno ranio hrvatskoga političara Stjepana Radića, kao i Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranio još dvojicu hrvatskih zastupnika u parlamentu Kraljevine SHS 20. lipnja 1928. godine.