Kilimandžaro

PREUSMJERI Predložak:Infookvir planina

Kilimandžaro (Kilimanjaro, nekoć Kaiser-Wilhelm-Spitze) je planina i stratovulkan u sjevernoistočnoj Tanzaniji, blizu granice s Kenijom. Nalazi se oko 350 km južno od Ekvatora i oko 500 km sjeverno-zapadno od grada Dar es Salaama.

Kilimandžaro je sa 4600 m od podnožja najviša samostojeća uzvisina na svijetu, a ima i najviši vrh Afrike, Uhuru, visine od 5895 m, s kojeg se pruža dramatičan pogled na okolne ravnice.

Nacionalni park Kilimandžaro je osnovan 1971. godine od šumskog rezervata kojeg su osnovali njemački kolonizatori još 1910-ih^[1]. On pokriva površinu od 753 km² iznad visina od 2.700 metara i otvoren je za javnost 1977. godine. God. 1987. upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi zbog zaštite brojnih vrsta sisavaca koji žive u parku, a od kojih su mnogi ugrožene vrste.

Panorama vrhova Kilimandžara

Zemljopisne odlike

PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština

Kilimandžaro je golema nakupina vulkanskog podrijetla, trenutno neaktivnog, s gejzirima u sredini koji ispuštaju plin u krateru na vrhuncu planine. Znanstvenici su 2003. zaključili da magma teče samo 400 metara ispod vrha kratera. Iako se nove aktivnosti ne očekuju, postoji bojazan da bi se vulkan mogao urušiti, uzrokujući veliku erupciju sličnu onoj na planini Sveta Helena. Nekoliko urušavanja i klizanja zemlje pojavilo se na Kibu (nadimak vrha Uhuru) u prošlosti, stvarajući prostor poznat kao zapadna plaža. Iako nema zapisa o erupciji, lokalna legenda govori o aktivnosti od prije oko 170 godina.

Kilimandžaro ima tri vulkanska vrha: Shira (3.962 m) zapadno, Mawenzi (5.149 m) istočno, i središnji vrh Uhuru ili Kibo (5.895 m), a između njih se nalazi visoravan "sjedlo" od 3.600 hektara koja je najveće područje tundre u Africi. Oko njih je još 20 manjih vulkana, poput planine Meru koja je zadnji put erumpirala prije više od 100 godina. Vječiti ledenjaci koji pokrivaju vrhove Kilimandžara (stari skoro 12.000 godina) su danas u opasnosti od globalnog zatopljenja, od 1912. ih je nestalo skoro 80% i pretpostavlja se da će potpuno nestati do 2033. godine^[2].

Flora i fauna

Unutarnje padine Kilimandžara su izrazito plodne zbog vulkanskog pepela i na njima uspjeva gusta šuma, dok su ispod travnata područja u kojima obitavaju slonovi, lavovi i druge savanske životinje. Vegetacija Kilimandžara se dijeli na četiri pojasa:

tropska kišna šuma (1.800-2.700 m) je bogata biljnim vrstama kojim dominiraju divovsko drveće (mlečka, albicija, klek, i dr.) te vrijesocvijetnice, orhideje, i dr. endemske vrste.
planinske livade i krško raslinje (2.700-4.000 m) poput endemskih vrsta divovskog vrijesa (Erica arborea) i glavočika (Dendrosenecio kilimanjari i Lobelia deckenii), te lovor kamfor Ocotea usambarensis 40 m visine.
visinska pustinja (4.000-5.000 m) ima hladno i kiselo tlo u kojemu je vegatacija siromašna; to su uglavnom mahovina i nekoliko vrsta cvijeća besmrtnika (Helichrysum): Helichrysum kilimanjari, Helichrysum newii i dr., koje je otporno na sušu i hladnoću.
vrhovi (5.000-5.895 m), podložni velikim hladnoćama, razrijeđenom kisiku i sunčevom zračenju, su uglavnom bez raslinja i često prekriveni ledom; tu se mogu pronaći tek poneki lišaj (Xanthoria elegans) i jako otporni besmrtnik Helichrysum newii.

U parku obitava više od 140 vrsta sisavaca, uključujući 25 vrsta grabežljivaca, 25 vrsta antilopa (dujkeri, elandi, , 7 majmuna (galagiji, žuti pavijani, plavi majmuni i kolobusi), 24 šišmiša i brojni drugi glodavci i kukcožderi. U donjem dijelu postoji populacija od nekoliko stotina slonova, ali i afričkih bivola i leoparda, dok je crni nosorog nestao iz ovog područja.

Od 180 vrsta ptica u parku najprisutnije su: endemski Abbbottov čvorak (Poeoptera femoralis), žutoprsni nektarnik (Nectarinia famosa), bjelovrati gavran (Corvus albicollis), gorski vrabac (Pinarochroa sordida) i kostoberina.

Najviše uzdignuće na planeti
Senecio kilimanjari
Plavi majmun (Cercopithecus mitis)
Abbbottov čvorak
Žutoprsni nektarnik (Nectarinia famosa)

Zanimljivosti

R.R. Reusch, američki misionar ruskog podrijetla, popeo se na Kilimandžaro 65 puta.^[3]

Izvori

↑ Nacionalni parkovi Tanzanije (engl.) Preuzeto 5. studenog 2011.
↑ Thompson LG, Brecher HH, Mosley-Thompson E, Hardy DR, Mark BG: Glacier loss on Kilimanjaro continues unabated, Proceedings of the National Academy of Sciences 106 (47): 19770–5. doi:10.1073/pnas.0906029106
↑ John Gunther-Nepoznata Afrika, Zora, Zagreb 1966., str. 277.

Vanjske poveznice

[1] Nacionalni parkovi Tanzanije (engl.) Preuzeto 5. studenog 2011.

[2] Thompson LG, Brecher HH, Mosley-Thompson E, Hardy DR, Mark BG: Glacier loss on Kilimanjaro continues unabated, Proceedings of the National Academy of Sciences 106 (47): 19770–5. doi:10.1073/pnas.0906029106

[3] John Gunther-Nepoznata Afrika, Zora, Zagreb 1966., str. 277.

[1]

[2]

[3]